Lipo je čitat temu sa uspomenama sa važnih utakmica. Evo malo i mog romana.
Ja imam 41, proša sve živo sa ovim klubom, stadion od istoka i zapada sa pokojnim ćaćom pa nekih 15 do 20g sjevera do ove sezone kad smo odlučili sist i pogledat utakmicu 🤣. Naravno stariji ljudi, sve smeta pa odustali od istoka i ošli na zapad jer u tople dane na istoku piči sunce u facu. I opet se zajebali šta nismo uzeli onaj premium jer na zapadu uzet pivo je u rangu dobit jackpot al sljedeće sezone se samo taj premium uzima.
Svega je bilo sa ovim klubom. Trenira sam u klubu u doba lige prvaka pa smo imali karte za utakmice i to je bilo posebno.
Od pobjeda i posebnih utakmica su Anderlecht sa Vukušićem i Dinamo 2009.
Za dinamo smo prije 6 ujutro stali u red koji je završava na skalama kod semafora a prodavale se karte u kućicama iza sjevera. Naravno dosli na red iza 9 i nema sjevera pa na istok. Tad se odlučila uzet pretplata jer dotad uvik skupiš 20kn svako 2 sedmice ili nabaviš priko nekoga karte.
Od poraza najgori Maccabi i kup sa Dinamom jer su to oni porazi kad im nemaš šta reć nego si ispa na penale a ostaje ponos i tuga. Ista takva utakmica je bija Schalke 1996 ili 1997. Prvu izgubili, drugu ideš na pobjedu jer ka ko je jebeni Schalke. Dva puta smo vodili al nije se moglo na kraju, prejaki su bili. Osta je samo ponos i najbolje navijanje na Poljudu otkad ja idem.
Pa Fiora doma 1998 kad se virovalo da se Bati može proć. Uvik fali gol i nikad se nismo osramotili protiv jakih.
Doma Rijeka 1999. Tomo je falija penal a ja još vanka jer je organizacija bila nula. Kartu ima za jug i zatvorili ulaze jer kao puno je a isprid bar 300 ljudi sa kartama. Onda je krenija stampedo priko ograde unutra. Mislim da je ta utakmica di je bilo skoro 40 000 ljudi. Imali smo šanse za naslov al bili su bolji tu utakmicu. Dobili su i pljesak posli i Gračana se zvalo na bis nakon utakmice.
Od onih podaza kad si ravnodušan i samo sidiš i čekaš, Debrecen i Gzira kad si samo čeka treći gol.
I onda ostaje jedna za mene za sva vrimena. Najveće slavlje gola, najveća ljutnja posli i najveća tuga posli kad se sidilo po ure na tribini i gledalo u tupilo.
Roma doma. Teško ludilo prije. Karte nestale, ja osta kratak jer dok sam doša na red ništa nije ostalo. I onda neko čuja da će malo karata u klubu navijača bit pušteno jedno popodne. Moji u Koka piju i čekaju, ja u redu isprid, u džepu 1000kn a karta 70, sad zamisli koliko sam ih mora uzet. Jedno 3 ure posli doša prid vrata raja i kaže tajnik Torce jedna po glavi 😂. Moja u mene a ekipa traži švercere. Srića bilo ih je po 150kn iako si student i nemaš lipe al jednom se živi. Dan prije utakmice idemo na a kavu u get i prija se sudari sa Tommasijem kapetanom Rome i padne. Gospodin čovik. Diga i nju i boršu. Da bi i karte da je ima. 😂
Navečer se išlo priko ograde na jug da pogledamo trening vanzemaljaca za naše pojmove.
Onda utakmica, prvo poluvrime onaj stari Hajduk koji prvih po ure napada ka da sutra ne postoji. Šanse se nižu, tribine gore i onda ti Bule omogući osjećaj bolji od sexa. U drugom smo pali, prečka, stativa za njih al virovalo se. Dejo ima slobodni na 18m po sredini i ništa i onda onaj gol kad si bija ljut ka pas, psova sve po spisku pa iza toga tupilo i tuga.
To je naš klub. Svak ima svoju priču i nikad nas neće štufat. Emocije su zajebane.