https://www.transfermarkt.com/christian-ilzer/stationen/trainer/4855/plus/1 

Sahiti i Mlakar su pozitivni primjeri igrača koje smo doveli, odigrali su svoje role i na kraju smo nešto i zaradili.

Pljuvanje po njima mi je baš glupo.

Po meni nije toliki problem ta prodaja mlakara, jer uvatia si lipe pare i sve, ali problem je šta se nije dovela zamjena za mlakara. Doveli su trajkovskog iz penzije koji je skroz drugačiji tip, mi smo do zime bili baš okrnjeni u napadackom dijelu.

Dajte ljudi. Iz budućeg prvaka Austrije mi ne možemo uzeti trenera. Apsolutno nerealno.

Nastanak Majstora s mora 1924, prvi dio: Odlazak zauvijek Janjčića
https://trafika.hr/nastanak-majstora-s-mora-1924-prvi-dio-odlazak-zauvijek-janjcica/

Počelo je, a kako će drukčije u Splitu nego – svađom.

Luka Kaliterna je bio zajeban tip. Onako visok, koščat, vječno namrgođen, matere su komotno mogle plašiti djecu njime, nije s njim bilo rasprave. His way ili highway. Znamo mi to danas, a polako su to počeli bili shvaćati i Splićani onda, prije 100 godina. Više puta je znao, frustriran neshvaćanjem ili naprosto neprihvaćanjem njegovih razmišljanja u klubu, samo odšetati, dignuti sidro i – adio Hajduče. Tako je bilo i ’29., kad je ostavio ekipu negdje na pola puta pa su igrači sami navigali do titule. Iako, biti pošten je reći da nisu bili baš sami. Godine njegova rada i učenja ostale su s njima i dale rezultat. Onaj konkretni, „trofejni“.

Ali ovo nije priča o drugoj Hajdukovoj tituli prvaka države 1929. Nije ni o onoj prvoj – 1927. Ovo je priča o šarmantnijoj i nogometno zanimljivijoj, iako bestrofejnoj 1924. i događajima i okolnostima koji su joj prethodili, uzrokovali je i oblikovali. Godini koja će ući u klupske anale i na koju će se i klub i klupski kroničari i navijači i novinari redovito vraćati uspoređujući igru Bijelih u nekom budućem vremenu s onom iz te hajdučki posebne godine. Jako dugo u budućnost 1924. će u Hajdukovu životu figurirati kao nedostižna referenca. El Dorado nogometne igre u bijeloj monturi.

Split je u dvadesete ušao kao provincijski gradić od 25 000 ljudi, pospan, zapušten i kopnenim prometom gotovo pa posve izoliran od ostatka svijeta. Za ilustraciju, do Zagreba se putovalo parobrodom do Metkovića, pa feratom preko Bosne uz presjedanja u Sarajevu i Bosanskom Brodu, ili parobrodom do Sušaka, pa vlakom dalje, a postojala je i opcija željeznicom preko Knina, ali se onda autobusom trebalo truckati do Gračaca. O putu za Beograd ili Suboticu da ne govorimo. Godine 1920. grad je elektrificiran, a podjelom države na oblasti 1922. postaje središtem Splitske oblasti. To je značilo da postaje sjedištem raznih upravnih službi, ali i da se utemeljuju nove ili šire postojeće gradske, regionalne ili državne ustanove što, uz postojeće ribarstvo i poljodjelstvo, dovodi do rasta trgovine i industrijalizacije grada koji se transformira u najveću luku Jugoslavije. Otvaraju se nova radna mjesta rezultat čega je doseljavanje ljudi, mahom iz Dalmatinske zagore, usljed čega Split početkom idućeg desetljeća bilježi skok broja stanovništva od čak 40%, kad je Splićana već 35 000.

Godine 1925. Split je konačno uvezan u državnu željezničku mrežu što je od vitalne važnosti budući je to dominantan oblik prijevoza tog vremena. Sad se do Zagreba putuje „samo“ 14, a do Beograda 26 sati. Pokušajte zamisliti koliko je trebalo prije toga.

Sve to, uz utjecaj koji sa sobom donose strani mornari koji su, usljed političkih zbivanja, česti gosti Splita tada, uzrokuje bujanje društvenog, kulturnog i sportskog života grada. Tiskaju se mnoge novine različite tematike i Split, a pogotovo nakon talijanske otimačine Zadra Rapalskim ugovorom, od uspavane marginalne varoši postaje regionalno gradsko središte.

Posebnost splitskog identiteta i izdvojenost grada kao cjeline – makar dijelom posljedica dugotrajne prometne izoliranosti, u kombinaciji s mediteranskom zaigranošću i otvorenošću, te raznim novim, ne samo sportskim, nego i kulturnim, pa i društvenim utjecajima u najširem smislu riječi, bili su plodno tlo za razvoj, ne samo našeg Hajduka kao nogometnog kluba, nego i njegove ekipe jasnog i vrlo istančanog nogometnog identiteta, kao posljedica neumornog mažinanja jednog genijalnog uma koji se zasigurno također okoristio silnicama raznih utjecaja na čijem se putu našao naš grad tih ludih dvadesetih.

Hajduk je kao nogometni klub rastao vrlo brzo, sigurno velikim dijelom i usljed sreće što su mu ključne figure rane prošlosti bili ljudi s odličnim poznanstvima u sredini gdje se tada igrao, na stranu Škotska i Engleska, najbolji nogomet u Evropi. To je rezultiralo nizom sjajnih čeških učitelja od kojih su splitski mulci lakomo upijali svaku riječ i svaki potez. I brzo su se vidjeli rezultati. Niti dvije godine nakon svoje prve odigrane utakmice, Splićani su usred Zagreba pobijedili HAŠK (Hrvatski akademski športski klub), tada najbolji klub ovog dijela Evrope južno od Praga, Beča i Pešte, koji je, za ilustraciju njihove moći, u Prvenstvu Zagreba, u društvu Građanskog, Concordije i tri manja zagrebačka kluba, u trenutku prekida natjecanja koje nikad nije završeno, u 7 utakmica imao 7 pobjeda uz gol razliku 34:3.

Uskoro je pobijeđena i prva strana ekipa – Vicenza, koja je tada spadala u top 10 talijanskih klubova. Potom je Hajduk svega tri godine naskon svog rođenja ravnopravno igrao na svom placu s jednim od najboljih klubova Evrope – praškom Spartom koja je došla u kompletnom sastavu svoje zvjezdane postave i minimalno izgubio. Sjajan uzlet te 1914. zaustavio je prvi veliki rat.

Iza rata dogodilo se nešto što će trajno obilježiti splitski klub. Turneja Zagrebom 1919. nije dobro prošla. Prvo su Hajduci nezadovoljni suđenjem napustili utakmicu protiv Građanskog, koji je tada već preuzeo dominaciju u zagrebačkom nogometu, pri rezultatskom zaostatku od 2:0, da bi potom, nakon remija s Concordijom-Victorijom, teško izgubili od HAŠK-a 4:0. Jest, zadnje dvije utakmice su igrane po jakoj kiši i dubokom blatu. Mihovil Borovčić Kurir je došao u Zagreb bolestan i takav igrao i to samo protiv Građanskog. Mario Righi, naš kapetan i centarhalf, mozak ekipe je na samom početku utakmice s Građanskim obnovio ozljedu i ostatak utakmice većinom statirao (tada nema zamjena), ali tko te pita… U Splitu kaos, ratno stanje. Što je bilo? Kako? Tko je kriv?

Već je toliko ponavljano da uistinu zvuči i čita se kao fraza, ali Split stvarno jest grad u kojem je sve i inače intenzivno – intenzivnije, sve kompleksno – praktički nerješivo, a sve problematično – fatalno. Ta histerična predimenzioniranost emocija koja bez greške rađa frustracije nosila je i Hajduk tog vremena na sve strane. I jedini način da se iz zasljepljujućeg blještavila emocionalnog vrtloga izađe – bilo je otpustiti pritisak. A to se obično radilo promjenama.

Tako je uprava, mlada i neiskusna, kako piše Šime Poduje, odlučila da mora nešto napraviti i povukla potpuno krivi potez: sukladno ničim utemeljenim, a vrijeme će pokazati i posve neosnovanim optužbama za nezalaganje, pa čak i izdaju – puštanje utakmice, isključuju iz kluba najboljeg igrača Nikolu Gazdića, od milja – Janjčića.

Tada je u klubu nešto puklo. I dalje se nije moglo a da ne zacijeli. A zacijeliti je moglo samo na jedan način – tako da se ono krivo ispravi, stvari stave tamo gdje pripadaju. Tragedija je bila u cijeni – životu Nikole Gazdića. Gazdić je, u ratu ili na studijama, obolio od sušice. Dvije godine nakon gostovanja Splićana u Zagrebu, Građanski je prvi put dolazio u Split i to s aurom strašne, praktički nepobjedive ekipe, krcate reprezentativcima, stvarane u okršajima s nekima od najboljih ekipa kontinenta, ekipe o kojoj su se pisala i pričala čudesa. Hajduk kao da nije ni trebao izlaziti na teren. Za uvertiru razbili su Plavi Juga u Splitu 1:7, a Jug je godinu ranije pobijedio Hajduka. Znajući moguće posljedice pogoršanja svoje bolesti, Janjčić je svejedno inzistirao da igra u tom prvom derbiju s Građanskim u Splitu. Nametnuti osjećaj krivnje pred svojim suigračima i sugrađanima bolio ga je mnogo više od ijedne bolesti. Luka Kaliterna priča:

- Ali prid revanš sa “Građanskin”, dok san poliva plac vodon, doša je on, Janjčić. Već je bi bolestan, mršav. Pita san ga ča je doša. Reka je: “Zar mi neš dat, da igran sutra makar deset minuti?” Vidija san da je slab i zna da boluje od sušice. Bilo mi ga je puno ža. Reka san mu da je bez kondicije. A on će: “Moraš me pustit barem deset minuti, duša me boli… Moran dokazat da nisan bija kriv…”

I taj dan, ta nedjelja 22. svibnja 1921. bit će prekretnica za Hajduk. Tom 2:1 pobjedom ostvarenom dominantnom i uvjerljivom igrom protiv najzahtjevnijega domaćeg rivala dokazali su Hajduci koliko su dobri i tako su stvari konačno stavljene na svoje mjesto. Janjčić je briljirao, toliko da su mnogi kroničari još dugo dugo u budućnost tu predstavu opisivali kao najbolju koju su ikad vidjeli od jednog igrača Hajduka, a gol velikom Vrđuki ostao je upisan u povijest kluba: nakon što je driblinzima izbacio iz igre nekoliko gostujućih igrača, Gazdić je fintom poslao jugoslavenskoga reprezentativnog čuvara mreže u jednu, a loptu mirno u drugu stranu gola. Neumorno je lomio čuvare tijekom čitave utakmice i uz gol izborio i jedanaesterac. Ta pobjeda Hajduku bila je izuzetno važna, upravo neophodna, da odagna, možda ne sumnje, ali svakako nesigurnost, ponajprije samih igrača, a onda i svih ostalih, u svoje dosege. Jer, u to vrijeme nogometni i ini centri moći bili su Zagreb i Beograd, te su u tim gradovima bila česta gostovanja jakih stranih ekipa iz najboljih evropskih liga. Osim što je Split bio izvan svih kopnenih prometnih pravaca toga vremena, ni Hajduk nije raspolagao većim novčanim sredstvima kako bi mogao platiti gostovanja jakih klubova iz Austrije, Čehoslovačke, Mađarske, Italije, Španjolske – vodećih europskih nogometnih zemalja tog vremena, uz Britance, naravno. I zato je pobjeda nad Građanskim tako i toliko važna na više različitih razina. Koliko je značila navijačima najbolje opisuje Šime Poduje u svojim sjećanjima:

Plavi nikako nisu mogli probaviti taj poraz, onako samouvjereni i sigurni u svoj trijumf. Stoga su, da bi se opravdali pred svojim gradom, raznim fantastičnim pričama, a u suštini izmišljotinama, hranili naslove zagrebačkih novina: „Rulja napada igrače“, „90 minuta u životnoj opasnosti“, „Granec još uvijek u besvjesnom stanju“, Perškina ruka u gipsu“… Od svega navedenog točno je bilo da se Granec ozljedio prilikom jednog skoka, pa je dio utakmice odgledao s tribina. No duha više nije bilo moguće vratiti u bocu i u Zagrebu su doslovno izbile demonstracije, a gradonačelnici izmjenjivali brzojave, samo što rat nije počeo. Dimenzije skandala izašle su iz okvira Jugoslavije, te je i strani tisak pisao o sukobu. Uvidjevši kako je sve otišlo predaleko, JNS (Jugoslavenski nogometni savez) je proveo neovisnu istragu, saslušao svjedoke koji nisu pripadali nijednoj strani i svojim zaključkom dao zadovoljštinu Splitu i Hajduku.

Efekt te bitne Hajdukove pobjede osjetio se već idućeg vikenda kad je u Split stigla velika praška Slavia, doduše sa, kako su je sami oni karakterizirali, svojom prvom B ekipom. I takva je sadržavala dva reprezentativca – vratara Chanu i napadača Jirkovskog. Iako su Bijeli prvog dana uvjerljivo poraženi, igra je ukazivala na drugačiju realnost. Poraz nije oslikavao realno stanje stvari na terenu i bio je plod individualnih grešaka, ponajprije preplašenoga mladog vratara Miloša Rodina. Sutradan, kada je na gol stao Luka Kaliterna, to se osjetilo i na samom rezultatu – Hajduk je, na opće oduševljenje, pobijedio svoje učitelje, veliku Slaviju 2:0, posve zasluženo.

BSK (Beogradski sportski klub) i Jugoslavija, da ne zaboravimo beogradske divove tog vremena, do tada su već bili uredno pobjeđivani i kući i vani, posebno bi teško stradao BSK. U 8 utakmica protiv ta dva velika rivala – 8 pobjeda uz gol razliku 20:4. Iduće 1922. godine past će u Splitu ugledni austrijski – Rudolfshugel (5 lopti u mreži) i čehoslovački prvoligaši – ČAFC (3), Sparta Kladno (2), Maolstransky (6), te prvaci Rumunjske Kinizsi (4).

Krajem te 1922. u svega deset dana na neki širi i ravniji teren otišli su prvo Lovro Tagliaferro, asistent profesora na katedri za Botaniku beogradske univerze, ratni veteran Prvoga svjetskog rata, ne tako davno pouzdani Hajdukov half (igrao na onoj nesretnoj Hajdukovoj zagrebačkoj turneji 1919.), a iza njega i Nikola Gazdić, baš na svoj imendan. Znalo se da je bio bolestan, nogomet je prestao igrati već jedno vrijeme. Vinuo se one zapisane nedjelje 22. svibnja 1921. previsoko, prkoseći bogovima nogometa koji su mu jedino mogli spržiti krila da im ne ukrade igru. Morao je znati, osjećati da je to kraj, da će prijeći crtu iza koje nema povratka, ali svejedno nije prestajao letjeti. A tić kad ostane bez krila… I tako se i on pridružio prijatelju Lovru, nijedan ni blizu tridesete, kao mladi profesor kemije u sinjskoj realci, još jedan veteran prvoga velikog rata. Najbolji kojeg smo imali, reći će Luka Kaliterna još mnogo mnogo kasnije. Priče kažu da Split veći sprovod dotad vidio nije. Klub je izgubio dio sebe, a grad je živio klub

Razbio je poslije toga još Hajduk Splita u gradskom okršaju desetak dana kasnije, za svoje Janjčića i Lovra i onda se balun zatvorio u baraku iduća četiri zimska mjeseca.