“Puno je zla posijano u hrvatski nogomet prije 10-15 godina, kada je on bio privatiziran u ime jedne obitelji. Svi znamo o čemu se radi i kako se radilo. Kad se bilo tko htio protiviti tome, nazivali su ga raznim imenima, a to je dovelo do loših odnosa. Želim reći da Hajduk nikada nije imao problem s Dinamom. Dinamo je povijesno naš najveći konkurent, naš suparnik, prema kojemu ćemo se, barem se ja nadam, u budućnosti odnositi s poštovanjem, a to ćemo očekivati i od njih”, kazao je Pavasović-Visković za Hajdukovu klupsku televiziju.

Više od 30 godina trajalo je neprijateljstvo koje je začeto privilegiranjem državnog projekta Croatije, a produbljeno obiteljsko-menadžerskim kandžama koje su privatizirale hrvatski nogomet u Dinamovo ime za svoje interese. Nije, naravno, u čitavom procesu nevin ni Hajduk jer je brojne poltrone koji su ga vodili ili se oko njega motali više zanimao vlastiti nego klupski interes.

Bobana su godinama, pa i desetljećima mnogi zazivali u hrvatski nogomet kao čovjeka koji je sposoban smiriti duhove i provjetriti usmrđene prostorije. Bobana smo napokon i dočekali — doduše, ne u HNS-u nego u Dinamu, ali hrvatskom nogometu svaka Bobanova uloga u njemu može samo koristiti. Pokazalo se to već na prvoj temi.

Da se kotrlja nešto puno veće i značajnije od samog micanja *klinca Tonija Dadića i *veterana Bruna Marića sa sudačke scene postalo je jasno vrlo brzo nakon što je jednoga ‘skinuo’ Dinamov pritisak, a drugog Hajdukov. Boban je, zapravo, Hajduku otvorio vrata i namignuo. Pavasović-Visković je ta vrata razvalio nogom i spremno poentirao.

Nažalost, Bruno Marić nije otišao onako kako je trebao. Uz *zahvalnicu HNS-a na svemu što je hrvatskom nogometu napravio i poruku “idemo u drugačijem smjeru”, nego tobože kao osobni odabir. Uz potiho “tko zna što nosi budućnost” u zraku.

HNS-ove autistične sinekure nemušto su promrmljale u kamere “nije to isto”, ali je na kraju predsjednik Marijan Kustić prihvatio volej koji su mu namjestili Dinamo i Hajduk i nakon Dadića i Marića raspustio i kompletnu sudačku vladu.

Međutim, sama činjenica da je Marić svojevoljno odstupio jasno sugerira da je shvatio kako više nema tako snažno uporište o koje se može osloniti. Dok je Hajduk godinama galamio na njegovo ponašanje i na terenu i izvan terena, Marić je znao da Dinamov savezni kadar čvrsto drži sva četiri kuta kuće i nije se obazirao na ‘kmečanje’. Sad je odjednom to uporište oslabilo. A Marić je vrlo brzo shvatio što to znači kad ti ‘tvoji’ odjednom više ne uzvraćaju pozive.

Jer mnogi su unutar Saveza shvatili da pred vratima kuca jedna potpuno nova i drugačija dvoglava zvijer. *Zvijer čije su glave 30 godina bile posvađane i vukle u suprotnim smjerovima. Hajduk i Dinamo zajedno. S istim zahtjevima. S istim porukama. Can you dig it?

Osim načelnog i neformalnog ‘dogovora’ da se zrak između Poljuda i Maksimira napokon mora malo pročistiti i da se zaista i jedni i drugi počnu ponašati kao rivali, a ne kao neprijatelji, Hajduk i Dinamo spaja i zajednički interes koji stoji u mjestu već 30 godina zbog posvađanih glava. Interes jačanja infrastrukturnih, marketinških i poslovnih potencijala HNL-a koji su zanemareni još od vremena u kojem je Zdravko Mamić sa svojim satelitima na daljinsko upravljanje ugasio Udrugu prvoligaša i sve ligaške vjerodajnice preselio na HNS-ove činovnike koje je čvrsto kontrolirao.

Hajduk i Dinamo neće tražiti nikakav poseban status, ali će tražiti da ih se sasluša i da ih se uvažava. Zajedno će ići prema Savezu u namjeri da se klubovima omogući veća participacija u donošenju odluka i brige o HNL-u. Među njima je i ideja da klubovi sami biraju povjerenika za suđenje, umjesto da to za njih radi Savez, i želja se osigura veća transparentnost u radu sudačke organizacije, kao i jasnija analiza sudačkih pogrešaka i kriterija.

Zajednički problem koji Hajduk i Dinamo imaju jest onaj da nemaju svoje direktne predstavnike u tijelima u kojima se donose strateške odluke. Oba kluba žele biti direktno informirana i uključena u sve procese koji se u Savezu odvijaju, a Kustić im je poručio “nema nikih problema, ali kroz legalne procese i institucije”. A to znači — kroz županijske saveze.

Tu su oba kluba u sličnoj poziciji. Zagrebački nogometni savez predstavlja Tomislav Svetina, nekadašnji prvi Mamićev suradnik koji nije baš omiljen u aktualnom sazivu Dinamove vlasti. S druge strane, Splitsko-dalmatinski nogometni savez u Izvršnom odboru HNS-a predstavlja Mario Smodlaka, čelnik drugoligaša Dugopolja koji već godinama figurira kao prva linija otpora prema Hajdukovu kadru i utjecaju u lokalnom savezu.

Svetina će svoj mandat ‘braniti’ sljedećeg proljeća kad su zakazani izbori u ZNS-u i vrlo teško će preživjeti kandidata kojeg će nominirati Dinamo. A Hajduk je već krenuo u instaliranje svog čovjeka na čelo NSSDŽ, koji će gledati u pravcu HNS-a. I to ni više ni manje nego Hrvoja Maleša, koji je taj HNS najviše razbucao i prokazao u aferi Pošteno suđenje.

Maleš je već u svibnju izabran za predsjednika NSSDŽ, ali je zbog proceduralne pogreške na kojoj je inzistirala opozicija okupljena oko Smodlake postupak ponovljen. Hajduk se za drugi pokušaj puno ozbiljnije pripremio, skupio više od 70 glasova podrške klubova iz županije i praktično osigurao uvjerljivu pobjedu svog kandidata.

Sami možete pretpostaviti kako je Malešova kandidatura dočekana u ostacima ostataka onih starih kadrova i vremena koje je 46-godišnji Kaštelanin raskrinkao. Zadnjih mjeseci bilo je i otpora i podapinjanja nogu, užarenih telefona, komešanja i pritiskanja kako bi se Malešova kandidatura izbušila. U Hajdukovu stožeru drže kako je jedan od onih koji su najsnažnije hranili otpor Malešovom ulasku u strukture HNS-a Neven Šprajcer, koji je također bio osuđen u aferi Pošteno suđenje čije je razotkrivanje pokrenuo Maleš.

Zbog toga je nedavno i Pavasović-Visković otvoreno prozvao Šprajcera tvrdeći kako “Hajduk neće razgovarati sa Savezom koji vode Svetina, Šprajcer i ta ekipa”. Činjenica da je čelnik Hajdukova Nadzornog odbora uz Šprajcera prozvao i Svetinu koji smeta Dinamu još je jedan tihi, ali jasni dokaz da Hajduk i Dinamo kuhaju nešto što bi moglo biti dosta zanimljivo. I opasno za mnoge užegle savezne fotelje.

Otapanje barem poneke sante 30-godišnjeg leda koji stoji između Poljuda i Maksimira korisno je i jednima i drugima i već je naišlo i na puno simpatija, ali i na poprilično komešanje kod mnogih koji su iz ovog rata godinama vukli osobnu korist. Nema dvojbe da će tako biti i dalje i da će se ovaj neformalni i još uvijek neslužbeni ‘pakt’ između dvaju najvećih hrvatskih klubova biti bušen iz raznoraznih jazbina.

Međutim, Zvonimir Boban i Ljubo Pavasović-Visković imaju priliku napraviti nešto što u 30 godina nitko nije napravio. Postaviti Hajduk i Dinamo u isti kut ringa. Istovremeno i Marijan Kustić ima sjajnu priliku uz podršku i pomoć Hajduka i Dinama, koji neće jedan drugome iza leđa podapinjati noge, pokrenuti reforme i kadra i sustava za kojima hrvatski nogomet vapi na svim razinama. I zbog Hajduka i Dinama, ali i zbog reprezentacije i hrvatskog nogometa u globalu.

Trenutak je idealan.

Bernard Jurišić za Telesport