Mali osvrt s obzirom na protivnika s kojim igramo u srijedu u kupu.
Kek je u Rijeku došao krajem veljače 2013. Nije došao na gotovu momčad, nije odmah “poharao ligu” i nije sve kliknulo preko noći. Prvih mjeseci radio je ono što danas radi Garcia u Hajduku: stabilizirao strukturu igre, definirao način kako momčad izlazi u napad, kako se brani i koje profile igrača treba dovoditi.
Već 2014. vidi se prvi konkretan rezultat tog rada, osvajaju Hrvatski kup i Superkup. To je bio znak da model funkcionira, ali Rijeka tada još uvijek nije bila prvak. Trebale su godine kontinuiteta da bi momčad narasla. U međuvremenu, Kek dva puta zaredom uvodi Rijeku u skupine Europske lige, što je ogroman organizacijski i igrački iskorak. Drugim riječima, klub je rastao sezonu po sezonu, i rezultatski i igrački.
Kruna dolazi tek u sezoni 2016./17. , četiri godine nakon njegova dolaska kad Rijeka osvaja prvenstvo i ponovno Kup.
Rijeka je tada imala prepoznatljiv stil, selektiranu momčad točno po trenerovim zahtjevima i jasnu hijerarhiju u svlačionici.
Zanimljivo je i da je Kek otišao tek 2018., nakon više od pet godina mandata, i to nakon što je sam podnio ostavku poslije poraza u Velikoj Gorici. Dakle, imao je razdoblja i dobrih i lošijih sezona, ali klub nije reagirao panično na prvi pad forme. Upravo zato Rijeka je u tom razdoblju postala jedini ozbiljan izazivač Dinamu.
E sad pogledajmo Hajduk danas.
Garcia pokušava napraviti istu stvar koju je Kek radio 2013.:
– uspostaviti jasnu strukturu igre
– natjerati momčad da igra kroz sustav, a ne kroz improvizaciju
– profilirati kadar za takav nogomet
Razlika je što se od njega očekuje rezultat odmah, dok je Kek imao vrijeme da gradi.
Ni Kek nije bio prvak u prvoj sezoni.
Ni u drugoj.
Trebao je četiri godine da dođe do titule.
Da je Rijeka tada radila ono što mi često zazivamo, smjena čim dođu oscilacije ,nikad ne bi osvojila naslov 2017.
Zato je ključno pitanje: želi li Hajduk opet krenuti ispočetka ili prvi put nakon dugo vremena izdržati jedan ozbiljan projekt?