Jučer mi je prvi post nakon poraza bio ''Dobri moj Garcia, nemoj se štufat.''
Ne mislim da je Gonzalo Garcia svetac. Niti ga tako doživljavam, niti mislim da u nogometu uopće postoje takve figure. Svaki trener ima svoje mane, svoje greške i svoje limite. Ali ponekad u životu, pa tako i u nogometu, dođeš u situaciju kada se ponašaš kao utopljenik i ne biraš savršenu lađu, nego se hvataš za splav koja ti se pruži, jer postoji šansa da te odnese na sigurnije mjesto.
U ovom trenutku meni Gonzalo Garcia izgleda upravo kao ta splav. Možda nije idealna, možda ima pukotina, možda neće izdržati do kraja puta. Ali barem postoji nada da će nas pomaknuti s mjesta na kojem već predugo plutamo.
A raskid sa senatorima ove momčadi… to je nešto što je mnogima bolno gledati, i to razumijem. To su igrači uz koje smo vezali godine emocija, uspomena, dobrih i loših, kako kod koga.
To me podsjeća na jednu osobnu situaciju iz života. Jednom sam bio u dosta mračnoj fazi i tada sam prekinuo s djevojkom. Bilo mi je užasno teško, jedna od težih odluka koje sam donio. Nije to bio prekid iz ljutnje ni iz mržnje. Dapače. Ali duboko u sebi znao sam da je to jedini način da se trgnem, da promijenim smjer i pokušam krenuti prema nečemu boljem.
Tada to izgleda kao gubitak. Tek kasnije shvatiš da je to možda bio početak promjene.
Možda je i ovo sada nešto slično za klub. Nije lijepo gledati kako se zatvaraju neka poglavlja. Ali ako želimo novo poglavlje, onda se stara ponekad moraju završiti.
