MKND je napisao/la:
CoccoBill je napisao/la:
Mislim da je problem kluba veći od "šestice", golmana, trenera ili sportskog direktora.
Vidi cijeli citat
Dva su problema:
1. Vlasnici nisu zainteresirani za klub, oni samo raspisuju izbore za NO.
Nijedno dioničko društvo bilo u privatnom ili državnom vlasništvu ne može tako funkcionirati.
2. Nemaš nikakav dugoročan plan rada.
Svake godine se napada titula iako ti momčad jedva lovi 70 bodova.
Dovode se imena koja ne treba googlati, a ne dovode se profili koji treneru trebaju.
Prije su se mjenjali treneri kao na traci, a sada se mjenjaju SD-ovi.
Bez da se nekom treneru ili SD ne da dvije godine rada nema ga smisla smjenjivati.
Vidi cijeli citat
Kada dublje analiziramo propast samoupravnog socijalizma, upravo su ove tri točke činile „toksični trokut” koji je sustav učinio neodrživim:
1. Sistemska neefikasnost
Umjesto tržišne logike, poduzećima je vladala dogovorna ekonomija.
- Iracionalne investicije: Odluke o gradnji tvornica (često zvanih „političke tvornice”) donosile su se radi regionalnog ključa ili socijalnog mira, a ne profitabilnosti.
- Sporost odlučivanja: Budući da se o svemu moralo raspravljati na radničkim savjetima i raznim komisijama, procesi koji su u tržišnim sustavima trajali danima, ovdje su trajali mjesecima.
- Tehnološko zaostajanje: Zbog fokusa na održavanje zaposlenosti, profit se rijetko reinvestirao u modernizaciju, što je dovelo do toga da proizvodi postanu nekonkurentni na svjetskom tržištu.
2. „Uhljebljivanje” kao socijalni ventil
U samoupravljanju je postojala ustavna i moralna obveza pune zaposlenosti, što je bila podloga za ono što danas zovemo uhljebljivanje.
- Fiktivna radna mjesta: Poduzeća su bila prisiljena zapošljavati nove ljude čak i kad su gomilala gubitke. To je stvorilo ogroman administrativni aparat i višak radnika koji realno nisu proizvodili nikakvu vrijednost.
- Negativna selekcija: Napredovanje nije ovisilo o stručnosti, već o „društveno-političkoj podobnosti”. Lojalnost partiji i sudjelovanje u samoupravnim tijelima bili su važniji od diplome ili inovacije.
3. Manjak odgovornosti upravljača (Kolektivna neodgovornost)
Osnovni problem bio je u definiciji vlasništva. Budući da je imovina bila društvena (svačija i ničija), nitko nije snosio osobni rizik.
- Gubici na teret države: Ako bi poduzeće loše poslovalo, država bi „upumpavala” novac kroz kredite ili sanacije kako bi se izbjegli štrajkovi. Uprava (direktori) praktički nije mogla bankrotirati.
- Privid moći radnika: Iako su radnici formalno odlučivali, ključne konce vukli su direktori u sprezi s lokalnim moćnicima. Kad bi stvari krenule po zlu, krivnja se skrivala iza „kolektivne odluke savjeta”, pa nitko pojedinačno nije bio odgovoran za propast poduzeća.
- Moralni hazard: Upravljači su znali da će ih sustav spasiti, što je poticalo na rastrošnost i nepromišljeno dizanje kredita (pogotovo onih inozemnih 70-ih godina).
[uredio Subito - 10. svibnja 2026. u 12:04]
