jedan dio iz friškog borinog teksta na telesportu (tekst je inače sjajan, ka i uvik kad boro piše o sportu):
I kad gube i kad tuku, u veselju i u plaču, u radosti i u bijesu, u danima sretnim, u danima grubim?!
U danima grubim moj kurac.
Teško da još negdje na nogometnoj karti svijeta postoji klub kojemu su u plaču, bijesu i danima grubim, baš svaki put kad je gubio — kad bi zvona utihnula, a snovi prestali — navijači tako okretali leđa kao što su okretali Hajduku. Da, oni su impresivno masovni i kod kuće i na gostovanjima, brojniji i jači od svih ostalih u ligi zajedno, ali istinski vjerni Bijelima samo kad tuku, u veselju, radosti i danima sretnim, redovni na misama samo zato što u njihovim životima ništa osim Hajduka nije ostalo, i samo zato što je Hajduk savršen krivac za to: njihov idealan Isus Krist — kad smo već kod religioloških usporedbi — kojega će ispljuvati i razapeti abolirajući Barabu i njegove ministre.
Zbog toga danas, dvadeset, pedeset, stotinu godina kasnije, nogometaši Hajduka — igrači s najnižom izmjerenom razinom samopouzdanja u cjelokupnoj povijesti igre — blijedi izlaze na travnjak kao na vješala, zbog toga se juniori pišaju u gaće, a stariji igrači pitaju što im to u životu treba, zbog toga nesigurni i ustravljeni vratari ispucavaju balune na Kozjak, a preživjeli treneri bježe glavom bez obzira i u zatvorenim WhatsApp grupama savjetuju kolege da ni u kom slučaju i ni pod kojim okolnostima ne preuzimaju klub s najgorim navijačima na svijetu. Oni ne vole Hajduk, neka vas ne zavedu njihovi patetični izljevi ljubavi, oni su samo posesivni primati koji svoj klub vole točno onoliko koliko svoje žene vole oni što ih umlaćuju kad ostanu bez seksa. A to onda nije famozni sportski “pritisak”, to je strah za goli život.
