oćemo se  odma dogovorit oko čega ćemo se sutra pobit među se?

Na kraju će gledat mukte ka i dosad, "ima neko link"

Kao navijač Hajduka koji živi u inozemstvu, osjećam se izdano. Ne toliko zbog poraza na terenu, nego zbog onoga što klub postaje – polako, ali sigurno – samo još jedan biznis koji gazi preko svojih najodanijih ljudi.

Kako je moguće da Hajduk – klub koji je kroz povijest bio simbol otpora, glas slabih protiv moćnih, ponos Dalmacije i čitave Hrvatske – danas tjera svoje navijače van granica države da plaćaju ne samo hrvatske televizijske kanale, već i dodatno još neko posebno digitalno Hajduk TV-paket da bi mogli gledati utakmice? Zbilja? Je li to ta "ljubav bez granica" o kojoj svi pričaju? Jer meni sve ovo više liči na "ljubav uz pretplatu." Trebali bi malo mislit na dijasporu...

U današnje vrijeme, kad tehnologija omogućava da utakmice budu dostupne preko jedne jednostavne aplikacije – brzo, legalno i kvalitetno – Hajduk odabire najgori mogući put. Umjesto da se poveže sa svojom dijasporom, sa svojom vojskom navijača koji klub nose u srcu diljem svijeta, klub ih ignorira i tjera da se bore s VPN-ovima, pretplatama, komplikacijama i – najgore – s osjećajem da nisu dobrodošli osim ako ne plate još malo više.

Danas, umjesto da gradi mostove, klub diže zidove. A najgore je to što mnogi od nas, koji smo godinama skupljali kune i eure da dođemo na Poljud, kupimo dres, pratimo svaki prijenos, sada dobijamo poruku: "Nisi nam važan ako ne plaćaš još više."

Nisam prestao voljeti Hajduk. I nikad neću.
Ali ovo što Hajduk postaje – to više nije klub kakvog smo poznavali.
To više nije otpor, to je prilagodba. To više nije glas naroda, već eho tržišta.