Naletio sam danas na jedan zanimljiv tekst iz 2005.




10 RAZLOGA
Ova kratka analiza nije plod trenutnog rasploženja - niti ogorčenja nakon Shelbournea, niti euforije nakon dolaska Nike Kranjčara i Ivana Leke. Tu sam kratko zabilježio svoja osobna razmišljanja o tome kako bi Hajduk trebao biti organiziran da bi bio klub dosljedan svom imenu i tradiciji, a istovremeno moderan i sposoban opstati na nogometnom "tržištu" danas. Na utemeljenost ovih razmatranja ne utječe jedan poraz ili jedan naslov hrvatskog prvaka. Ovo je stavljeno na uvid svim navijačima Hajduka kao svojevrsni putokaz za razmišljanje koji se može - zahvaljujući savjetima svih zainteresiranih - poboljšati i unaprijediti, te tako dorađen postati konkretan zahtjev kakav klub želimo.

Piše: Renato Pandža


10 RAZLOGA ZAŠTO HAJDUK DANAS, NAŽALOST, NIJE EUROPSKI KLUB:

Hajduk već desetak godina u nogometnom svijetu ne uspijeva održati onaj status koji mu po ugledu, značaju i tradiciji pripada. I to ne samo u Europi, nego čak ni u Hrvatskoj. Neki od deset niže pobrojanih razloga su posljedica općeg oboljenja hrvatskog nogometa, a neki su isključivo naša posebnost. Suočavanje s ovih 10 razloga/problema, po mom skromnom uvjerenju, jedan je od načina da Hajduk vrati dignitet iz 70-ih i 80-ih godina kada se uvrstio u gornji dom europskog nogometa i kada je i najvećim europskim klubovima bio nezgodan i ravnopravan suparnik.
Da ne bude zabune, nepobitna je činjenica da su mnogi veliki klubovi Srednje i Istočne Europe u tranzicijskom razdoblju izgubili prijašnju moć, te da je nogomet transformacijom (upravo u tih 10-ak godina koliko traje Hajdukov pad) iz vrhunskog sporta u industriju zabave postao prvenstveno business, pa tek onda igra. Međutim, isto tako je istina da i u takvim okolnostima postoje klubovi koji su nedostatak novca nadomjestili entuzijazmom i sustavnom dobrom organizacijom te zadržali (ili iznova stvorili) svoje mjesto u spomenutom gornjem domu europskog nogometa (spomenut ću tek Rosenborg i prašku Spartu). Hajduk sa svojim potencijalima i značajem ima mogućnost biti u tom krugu, ma što god o tome kazivali bivši i sadašnji čelnici kluba, svi oni koji su u navedenom razdoblju sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u upravljanju klubom, svodeći ga na svoju veličinu.

Problem 1.: Neprirodna i neriješena vlasnička struktura
U svakoj organizaciji koja okuplja određeni ljudski potencijal i koja u svojoj funkcionalnosti ovisi o udruživanju napora istog tog potencijala, važno je znati tko i na kojoj osnovi upravlja tom organizacijom. Kada je o nogometnom klubu poput Hajduka riječ, te kada se uzme u obzir znatan protok novca i nemjerljiv društveni značaj (zbog stotina tisuća navijača), još je važnije da se točno zna tko je vlasnik i tko upravlja klubom, odnosno tko je za što odgovoran.
Nažalost, Hajduk - pod krinkom krilatice "klub svih svojih navijača, a ne jednog pojedinca" - je svih ovih godina tek poligon političkih stranaka i njihovog nadmetanja, iako su svima usta puna ionako bjelodane činjenice da je Hajduk iznad svih političkih opcija. Zahvaljujući tom neredu u kojem vlasništvo svojataju jedinice lokalne samouprave (grad i županija) i država, na čelu se smjenjuju ljudi koji odgovaraju jednoj od političkih opcija, ali ne i interesu kluba i njegovih navijača. Također se zahvaljujući tom neredu pojavljuje problem investiranja u klub. Kada treba delegirati članove u najvišim klupskim tijelima, politika ima glavnu riječ, a grad i županija ni ne pomišljaju prepustiti "svoje" mjesto ikome. Međutim, kada treba zatvoriti financijsku konstrukciju, odnosno proračun kluba za pojedinu sezonu, ni grad, ni županija nemaju novca. A država, ne samo da nema novca za investiranje u Hajduk, nego još i potražuje novac od Hajduka. Doduše, država traži ono što joj po zakonu pripada, ali vrijedi se prisjetiti činjenice da je upravo te ljude - koji su neplaćanjem poreza oštetili državni proračun - u Hajduk postavila ista ta državna vlast slijedom vlastitih političkih interesa i odluka. Na koncu se taj politički cirkus zaustavlja na točki opće neimaštine kao isprike za činjenicu zašto nema novca za investiranje u Hajduk, iako u svakom pa i najsiromašnijem društvu postoje bogati pojedinci i zajednice. Kada bi se poneki od njih iz Hrvatske i htjeli uključiti u Hajduk, stizao je odgovor u vidu prije spomenute krilatice kako je Hajduk "klub svih svojih navijača, a ne jednog pojedinca".
Vrhunac neukusa bili su koncepti "dvostrukog dioničarstva" od prije nekoliko godina kada se nudio model "dionica A" koje bi nosile pravo upravljanja bez prava vlasništva, te "dionica B" koje bi nosile pravo vlasništva bez prava upravljanja. Ili tako već nekako. Možda sam u interpretaciji ovog suludog koncepta pogriješio u detalju, ali što se besmislenosti u sadržaju tiče - nisam, jer on je unatoč svoj svojoj neodrživosti ipak opstao u malo izmijenjenom obliku u kojem sponzori daju novac, a politika i njezini sateliti odlučuju. Ili jednostavno rečeno, netko s tuđim novcem glumi gazdu.
U cijeloj ovoj analizi namjerno se ne bavim konkretnim imenima, jer su ona najmanje bitna budući da su tek puki izvršitelji političkih lobija i nalogodavaca. Drugi razlog, možda i važniji, je činjenica da Hajduku više od svega (čak i više od novca, jer dobro ustrojen Hajduk će lako privući novac) treba sustav rada, a ne pojedinci. No o tome pod točkom dva.
Kad sam već unutar ovog problema spomenuo tu famoznu riječ zakon, tek da izrazim i nadu da će najavljeni Zakon o sportu na kvalitetan način riješiti pitanje vlasništva u sportskim društvima i klubovima, onako kako je to pitanje riješeno u zemljama Europske unije. Budući da se cjelokupno hrvatsko zakonodavstvo trenutno usklađuje sa zakonodavstvom EU-a, nadam se da državna vlast neće ponovno izmišljati toplu vodu, nego da ćemo iz prvog pokušaja dobiti precizan zakon koji će iz sporta odstraniti političke lešinare i ostaviti prostor sportašima, zaljubljenicima u sport i biznismenima. Naime, nema sto mogućih rješenja za hrvatski sport općenito, a posebice nogomet. Ili profesionalni, ili amaterski. Dvojba je utoliko jednostavnija kad se uzme u obzir činjenica da je hrvatski nogomet (a posebice Hajduk) opće poznati brand (robna marka), što samo po sebi predstavlja temelj za sportski uspješan i u konačnici isplativ profesionalan pristup nogometu.

Problem 2.: Nepostojanje jasnog i prepoznatljivog sustava rada Hajduka kao kluba
Svima koji pozornije prate rad u Hajduku u posljednjih 10-ak godina jasno je da ne postoji sustav rada na svim razinama. Sustav rada uključuje sve segmente kluba od organizacijskog ustrojstva i financijskog poslovanja do sportskog pogona, uz napomenu da je svaki dio kluba u izravnom međuodnosu s drugima. Konkretno govoreći, jasno je da rezultati iz sportskog dijela utječu na financijsko poslovanje, a isto tako financijsko poslovanje izravno utječe na sastav sportskog pogona, od uvjeta rada do odabira trenera i igrača. U Hajduku nažalost ništa nije organizirano na taj način. Tako se unutar financijskog poslovanja ne zna niti postoji razmišljanje unaprijed, strategija kako namaknuti novac (u kojoj mjeri prihode kluba čine prodane ulaznice, u kojoj marketinški prihodi, a u kojoj transferi igrača; odnosno u kojoj mjeri će to činiti u sljedećoj godini), kako, kada i na što ga trošiti te što u suradnji sa sportskim pogonom učiniti da se promijeni struktura prihoda.
U sportskom pogonu se isto tako ne zna na kojeg se igrača do kada može računati, koliko će igrača iz omladinskog pogona dobiti šansu u novoj sezoni, koga se od njih i kada najranije može prodati, a koga obavezno zadržati da bude kralježnica momčadi za nekoliko predstojećih sezona. Također se ne zna hoće li neki domaći talent u zastoju ili nikad potvrđena nogometna klasa iz susjedstva u Hajduku dobiti šansu nauštrb nekog od Hajdukovih juniora. Ono što je možda i najvažnije, ne zna se orijentacija kluba u narednih nekoliko sezona na određeni sustav igre (prema kojem se grade igrači u omladinskom pogonu i dovode pojačanja), na pojedine igrače (pa se sukladno tome potpisuju i obnavljaju ugovori na vrijeme i time se izbjegava situacija da klub napusti gotovo cijela prva momčad, a da klub na ime odštete ne inkasira baš ništa) niti na pojedinog trenera.
U organizacijskom dijelu klub ne djeluje kao sređena cjelina pa se ne zna što je točno čija odgovornost i na kojem temelju stručnosti ili dokazane sposobnosti ona počiva, niti u njemu rade najbolji, budući da se posao ne radi na profesionalnoj razini nego na dobrovoljnoj, odnosno volonterskoj. Klub u ovom trenutku ne zna kako se organizirati niti to može budući da ne zna tko je sve uključen u to organizacijsko ustrojstvo jer nije u stanju s gradom riješiti ni pitanje jesu li djelatnici kluba zaposleni na stadionu briga kluba ili grada kao vlasnika stadiona.

Problem 3.: Nedostatak rezultata od kojih klub može živjeti?
U Hajduku danas nažalost ne postoji svijest da je dobar rezultat samo onaj rezultat koji može osigurati sredstva za normalno funkcioniranje kluba, a sve ostalo je bacanje prašine u oči. Naslov prvaka Hrvatske sam po sebi to ne može omogućiti, nego to mogu isključivo utakmice u Europi - s jedne strane prihodom od ulaznica, s druge strane marketinškim i TV pravima, a s treće ciljanom prodajom igrača. Naime, općepoznata je činjenica da je igrače neusporedivo lakše prodati na kvalitetnu adresu i za pristojan novac nakon nastupa na međunarodnoj sceni nego nakon isključivo lokalnih utakmica, makar one na koncu sezone bile ovjenčane i naslovom. Hajduk je samo za tri utakmice Kupa UEFA prošle godine u Splitu prodao 80.000 ulaznica, što odgovara cjelosezonskoj posjeti na utakmicama HNL-a, izuzmu li se utakmice s Dinamom. Dakle, Hajduku trebaju utakmice u Europi i radi egzistencije i radi sportskih uspjeha. Ali, još je Tito Kirigin kao jedan od posljednih vizionara na čelnom mjestu u Hajduku shvatio u čemu je poanta: "Ne može se u Europu s pršutom i demejanom vina". Naravno da je Tito Kirigin funkcionirao u neka druga vremena i da njegov način funkcioniranja danas ne bi mogao proći. ali ostaje činjenica da je riječ o vizionaru koji je znao gledati i jasno vidjeti Hajduk u budućnosti, te spoznati srž problema.

Problem 4.: Kada u Hajduku počinje prijelazni rok? Uglavnom prekasno...
Hajduk već godinama najkonfuznije djeluje u vrijeme prijelaznog roka. Ponekad to rezultira sretnim spletom okolnosti, kao ove sezone kad je Dinamo otjerao vlastitog kapetana Kranjčara, kad je Leko tri dana prije kraja prijelaznog roka u Europi dobio raskid ugovora i kad je Baka u šetnji Sarajevom naletio na Biščevića. Sva tri igrača, vjerujem, za Hajduk predstavljaju pravo pojačanje, ali unatoč sveprisutnoj euforiji kojoj sam i sam podložan, moramo biti iskreni i priznati da tu nema govora o strateškom pristupu prijelaznom roku. Pa i ove godine kada je prijelazni rok završio na najbolji moguići način, na pripremama se nalazilo i po 40 nogometaša!? Hajduk mora imati definiranu momčad za novu sezonu već u svibnju tekuće godine (ako uleti neki "bonus" poput Nike ili Leke - super!), a također i plan za 2-3 sezone unaprijed, po ciklusima Europskih i Svjetskih prvenstava, kako će izgledati momčad, tko će biti trener, koji igrači će biti na prodaju, a koje bi trebalo dovesti. Ozbiljan klub ima i takav plan i alternativne opcije za svako rješenje.

Problem 5.: Pripreme služe za pripremu momčadi, a ne za filtriranje pridošlica u klub.
Ovaj problem se neposredno nadovezuje na prethodni, jer posljednjih nekoliko sezona na Hajdukovim je pripremama prolazno kao na kolodvoru - ljudi stalno dolaze i odlaze. Pripreme služe za kondicijsko pripremanje i taktičko uigravanje već definirane momčadi, a ne za filtriranje pridošlica u klub kao test poligon za igrače bez ugovora.

Problem 6.: Omladinska škola kao rasadnik koji nema svoje tržište
Omladinska škola će doista biti oslonac kluba tek onda kad će znati za koju sezonu, za koje mjesto u momčadi i prema kojem sustavu igre mora "proizvesti" pojedinog igrača. I tu se vraćamo u prvi dio analize koji je djelomično obuhvatio i ove probleme iz drugog dijela. Ne može se dogoditi da trener prve momčadi govori o sustavu 4-4-2, a iz omladinske škole mu izlazi igrač koji je svo vrijeme školovan na sustavu 3-5-2. Isto tako ne može se dogoditi da Hajduk nekoliko godina za redom na scenu izbacuje talentirane stopere, a da u tih nekoliko godina nije izbacio nijednog, recimo, veznjaka.-kreativca ili ubojitog napadača.

Problem 7.: Trebaju nam i publika i navijači, odnosno "Zapad u napad"
Mi Torcidaši smo uglavnom fokusirani na navijače u pravom smislu riječi, ali klubu neophodno treba i publika. I koliko god mnogi tvrdili da je besparica glavni uzrok slabe posjete, ostajem pri uvjerenju da bi ozbiljan Hajduk, ustrojen na gorenavedenim načelima, bio u stanju na obične prvenstvene utakmice privući i 10-ak tisuća ljudi u kontinuitetu, na malo jače i 15, 20 tisuća, a za derbije i europske utakmice rasprodati stadion. Ta je publika važna ne samo zbog prodanih ulaznica, nego i prilika koje pruža adekvatno ustrojenom marketingu. Naravno, potrebno je uložiti novac da bi se dobio povratni efekt u vidu publike na stadionu, ali jedina je surova istina u svijetu biznisa da samo novac stvara novac. U protivnom bismo svi bili bogataši...

Problem 8.: Menadžeri moraju biti partneri, a ne krvnici kluba.
Hajduk mora naći načina da se iz kluba iskorijeni menadžerski odnos prema igračima za ostvarivanje osobne koristi, jer je zapravo riječ o školskom sukobu interesa. Ne može netko u klubu biti istovremeno i dužnosnik kluba i menadžer igrača. Također, Hajduk se mora zaštititi i od "ulazaka" menadžera u omladinsku školu prije potpisivanja prvog profesionalnog ugovora za klub, čak i pod cijenu da neki od mladih igrača zbog toga napuste klub. Hajduk iznova mora izgraditi gard velikog kluba koji je spreman svakoga primiti (i pošteno ga platiti kao u slučaju Kranjčara), ali koji nikoga neće moliti i neće dozvoljavati balavcima da ga ponižavaju (kao u slučaju Pranjića).

Problem 9.: Novinari kao glasnogovornici kluba
Novinari su priča za sebe, iako moram priznati da sam i sam novinar (ali olakotna okolnost je da nikada nisam radio kao sportski novinar). Iako bi morali služiti isključivo javnosti, čitajući njihove tekstove prečesto imamo razloga vjerovati da služe interesima moćnika u klubu (ili u nogometu u cjelini) ili promociji određenih igrača, umjesto da profesionalno prate rad i rezultate kluba. Takvo što ni ne čudi, kad je praksa da novinari koji trebaju kritički pratiti rad kluba istovremeno obavljaju posao glasnogovornika kluba!? Zato čak i kad formalno nisu na funkciji glasnogovornika, često tako zvuče. Uglavnom, sukrivci su za trenutno stanje u klubu, jer se svih proteklih 10-ak godina ne bave uzrocima stanja u klubu nego posljedicama, i to bacajući svjetlo na događanja koje više zamračuje nego rasvjetljava.

Problem 10.: Veterani
Na koncu, problem je što Hajduk nema izgrađen stav prema vlastitim veteranima unutar kojeg bi se znalo na koji se način oni mogu uključiti u rad kluba. Smatram da je tu potrebno uvesti jedinstveno pravilo za sve veterane, bez obzira na to jesu li još aktivni igrači: njima pripadaju određene zasluge i povlastice, ali mjesto u klubu (i za još uvijek aktivne igrače na terenu i za bivše igrače u Upravi) samo ako za to imaju odgovarajuće profesionalne kvalitete. Ostvarivanje bilo kakvog popusta na račun bivših zasluga štetno je i za klub, a u konačnici i za njih. Ili što bi se reklo, čist račun, duga ljubav.