HNK Hajduk Split 2025/2026

1950bjelovar
1950bjelovar
Potencijal za velika djela
Pristupio: 17.01.2014.
Poruka: 4.738
02. rujna 2025. u 22:58

I kad momčad krene u nekakav tutta forza i kad se digne i istok, onda umjesto da se povede navijanje na najžešće, Torcida obično baš taj tren ima na repertoaru Melodije San Rema i onda jebi ga prijatelju. Najveći je problem to što po meni Torcida baš nema sluha za zbivanja na terenu. Oni udaraju svoje bila subota, petak ili srijeda. Nekad imam dojam da se zbog magle prekine utakmica i da svi odu u svlačionice, na sjeveru ne bi ni skužili da nešto fali na terenu.

I što mi posebno fali je pun sjever i istog krpa sa imenima mjesta i gradova. Onih 6-7 plahti koje su vječno na sjeveru, a od kojih na max tri piše Hajduk mi je isto baš teže sranje. 

Sokrat
Sokrat
Željan dokazivanja
Pristupio: 23.07.2025.
Poruka: 184
02. rujna 2025. u 23:44

Sutra se na promatračnici na marjanu snima promo spot za predstavljanje 2 nova igrača Hajduka. Nisu naveli radi li se o 2 spanjolca ili neko drugi

Edit: snimanje na promatračnici oko 15:00
Nasao na redditu mozda je dobra info samo da podijelim

xy name
xy name
Potencijal za velika djela
Pristupio: 09.12.2017.
Poruka: 1.363
02. rujna 2025. u 23:45

manyanaST je napisao/la:

tovar12 je napisao/la:

Sad pogledo podcast sa Bernardom Jurišićem....

Zanimljivo pitanje kako Hajduk nije stao uz Livaju i igrače nakon gađanja bakljama 

Koji je razlog da Torcida nepjeva Dalmacijo kod izlaska igrača?

Vidi cijeli citat


Torcida vec godinama ne piva nista prije prvog sudcevog zvizduka.

Vidi cijeli citat


tak niti boysi ne pjevaju nista prije nego sto pocne utakmica. Posebno nista sa razglasa. Lako ekipi na istoku i zapadu, otpjevas tih nekoliko minuta, sjednes i gledas tekmu. Bogmec treba 90 minuta navijati uz rad rukama- nije to lako, pa zato i vođe nedaju da se pjeva dok svira na razglasu. 

bocko11
bocko11
Željan dokazivanja
Pristupio: 12.06.2018.
Poruka: 117
02. rujna 2025. u 23:48

Picin dim 1950 je napisao/la:

jebiga za atmosferu triba i teren dat svoj obol... evo lani sa gatuson di smo od 18 domaćih 15 bili potčinjeni i preživljavali, pa ti navijaj...

lošoj atmosferi doprinosi i broj gledatelja di velik broj čine nekad zvani "derbi navijači" žene, dica, starci... pa mobiteli i sl.

Kako igramo zadnje godine ispada srića da Torcida ima svoj program 90.min. bez obzira na rezultat, inače bi bija muk 95% utakmice. Jer prava poljudska atmosfera o kojoj se priča na široko se stvori samo kad se istok priključi sjeveru, pa i zapad dobrim dijelom. A kako istok i zapad prate zbivanja na terenu, upravo ta "zbivanja" su okidač za njihovo navijanje.

Zavrtite na youtubu neke stare utakmice, recimo hajduk anderelcht 1994 pa pritisak sa početka utakmice i huk koji prati igrače dok oru, trču ka maniti, i onda kad se smire ide BIJELI! BIJELI! Šta se recimo već koliko dugo ne skandira na poljudu, otprlike koliko imamo lošu igru i rezultat. Isto mi fali i ono dugo BJEEEELI! BIJEEEELI! Ajte na youtube početak hajduk-hsv predstavljanje igrača!

Klasično JA TE VOLIN HAJDUČE! isto izumrlo, sad istok pokušava vratit. A to se prije pivalo nakon svakog gola, incidenta, bakljade... a danas ono debilno čekanje spikera da nešto reče da počenemo slavit...

Ali isto tako u "mrtvim" fazama utakmice je skoro pa muk bija, nema navijanja, svi prate utakmicu, tek sporadično, nešto ka u engleskoj... i za taj dio svaka čast momcima na sjeveru na volji i trudu.

Ali meni ipak fali da istok zagrmi. Da je neka kombinacija toga svega bilo bi top... a mislin a bi se to desilo kad bi hajduk napokon počea igrat dobro, kvalitetno i nužno je, europu!

Vidi cijeli citat


Tocno ovo. Istok i zapad ovise o situaciji na terenu i to je uvik bilo tako. Prije kakvi god smo bili uvik smo imali periode utakmice di neovisno o protivniku stisnes ih 5-10min da ne mogu izac ne priko centra nego iz svojih 30m.

Protiv uniree 2 pol bila je kanonada golova i udaraca, bolesna atmosfera. Bia san na zapadu, cili zapad je bia na nogama 2 pol i piva.

Jos jedna koja mi se urizala u pamcenje je protiv dinama 2015/16 sezona pod buricen cini mi se kad smo ostali 0 0, a na tribinama bilo mozda 20k. Ubijali smo ih cilu utakmicu, pogotovo 2 pol, onaj eduardo msn brania sve, a nikad jace stadion nije grmia.

Sad protiv rijeke kraj 1 pol je bia na tragu toga. Udarac, stativa, onaj uzdah. Golman ispuca, mi odma osvojimo pa korner, aut tako nesto. Jbg to dize atmosferu na potenciju, ukljuce se ostale tribine, a i sjever onda krene jace.

Gentelman
Gentelman
Nedokazan i sumnjiv
Pristupio: 26.08.2025.
Poruka: 9
02. rujna 2025. u 23:51

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

“Fallacies do not cease to be fallacies because they become fashions."
Nostradamaud
Nostradamaud
Potencijal za velika djela
Pristupio: 17.07.2018.
Poruka: 3.231
03. rujna 2025. u 00:02

Gentelman je napisao/la:

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

Vidi cijeli citat


Prijatelju moj skinija si sve te utakmice kojih se sicam kao da su bile lani. 

Pretplata svake sezone tada i pamtim te sezone kao da su bile nedavno

Skinija si prave utakmice, 1/8 kupa Hajduk-Tšk po kiši, Računica dao gol oko 70.min za 1-0 i prolaz u 1/4 kupa

Domaca Hajdukova utakmica na kojoj je mozda bilo i najmanje gledatelja na kojoj sam ikad bija

Vilenjak
Vilenjak
Moderator
Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.952
03. rujna 2025. u 00:06

po meni Torcida ima i dlaje najbolje koreografije, ali nekad mi je od navijanja istih bolji crkveni kor, kolko je ponavljanja i koliko je nekako neatraktivnog navijanja, kaj mi je presporo i prelagano za juzni temperament 

Domovine sin
Gentelman
Gentelman
Nedokazan i sumnjiv
Pristupio: 26.08.2025.
Poruka: 9
03. rujna 2025. u 00:09

Nostradamaud je napisao/la:

Gentelman je napisao/la:

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

Vidi cijeli citat


Prijatelju moj skinija si sve te utakmice kojih se sicam kao da su bile lani. 

Pretplata svake sezone tada i pamtim te sezone kao da su bile nedavno

Skinija si prave utakmice, 1/8 kupa Hajduk-Tšk po kiši, Računica dao gol oko 70.min za 1-0 i prolaz u 1/4 kupa

Domaca Hajdukova utakmica na kojoj je mozda bilo i najmanje gledatelja na kojoj sam ikad bija

Vidi cijeli citat


500 ljudi na tribinama.

A da je trebalo, svih 500 u terenu.

O tempora, o mores!

“Fallacies do not cease to be fallacies because they become fashions."
Sokrat
Sokrat
Željan dokazivanja
Pristupio: 23.07.2025.
Poruka: 184
03. rujna 2025. u 00:11

https://x.com/2_perspektiva/status/1962649136630567074?s=46

Za ljubitelje taktike thread je kako garcia mora popraviti fazu obrane i kako se vidio problem njegove vizije faze obrane kada protivnik ima dvije 6.

bocko11
bocko11
Željan dokazivanja
Pristupio: 12.06.2018.
Poruka: 117
03. rujna 2025. u 00:13

Gentelman je napisao/la:

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

Vidi cijeli citat


Samo da se referiran na prvi uzrok. Ista je situacija i na cilon SZ tako da po meni u najbolju ruku pola sjevera (kad je pun) je harcdore sta se tice navijanja. A sad kakvo je to navijanje je isro drugi par postola, ali se slazen s vecinon sta je prethodno napisala

  • Najnovije
  • Najčitanije