Prijatelju moj skinija si sve te utakmice kojih se sicam kao da su bile lani. 

Pretplata svake sezone tada i pamtim te sezone kao da su bile nedavno

Skinija si prave utakmice, 1/8 kupa Hajduk-Tšk po kiši, Računica dao gol oko 70.min za 1-0 i prolaz u 1/4 kupa

Domaca Hajdukova utakmica na kojoj je mozda bilo i najmanje gledatelja na kojoj sam ikad bija

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

Zivim s Hajdukom i provodim vrime na tim tribinama vec oko 30 god

Poznajem ljude u dušu, svih nas koji zivimo za Hajduk i mozemo mi nac mali milijun razloga zasto je navijanje losije nego prije

Meni je 1.i najveci razlog rezultatski katastrofalan Hajduk golemih 20 god

Golemih 20, sad vec 21 godinu se ceka titula i golemih 20 god u kojima si dosta puta igra i 2 domaca derbija s najvecim rivalima zbog sustava natjecanja

Bio si podređen, bio si los

To je oko 40 domacih utakmica s gnk i Rijekom pa i more europskih di si bija podređen i igrom  i rezultatom

Katastrofalnih Hajdukovih zadnjih 20 god je dovelo do pada u navijanju

Uz cinjenicu da pun Poljud sad prima 34 000, a prije bez stolica je to bilo oko 50 000

Na stranu svi mobiteli i sav taj novi đir

Moje misljenje je poznavajuci nase ljude da

Agresivan i kvalitetan Hajduk, rezultatski uspjesan Hajduk dize navijanje di je bilo i prije, s razlikom da sad imamo 34 000 umisto prijasnjih 50 000