Sutra se na promatračnici na marjanu snima promo spot za predstavljanje 2 nova igrača Hajduka. Nisu naveli radi li se o 2 spanjolca ili neko drugi

Edit: snimanje na promatračnici oko 15:00
Nasao na redditu mozda je dobra info samo da podijelim

tak niti boysi ne pjevaju nista prije nego sto pocne utakmica. Posebno nista sa razglasa. Lako ekipi na istoku i zapadu, otpjevas tih nekoliko minuta, sjednes i gledas tekmu. Bogmec treba 90 minuta navijati uz rad rukama- nije to lako, pa zato i vođe nedaju da se pjeva dok svira na razglasu. 

Tocno ovo. Istok i zapad ovise o situaciji na terenu i to je uvik bilo tako. Prije kakvi god smo bili uvik smo imali periode utakmice di neovisno o protivniku stisnes ih 5-10min da ne mogu izac ne priko centra nego iz svojih 30m.

Protiv uniree 2 pol bila je kanonada golova i udaraca, bolesna atmosfera. Bia san na zapadu, cili zapad je bia na nogama 2 pol i piva.

Jos jedna koja mi se urizala u pamcenje je protiv dinama 2015/16 sezona pod buricen cini mi se kad smo ostali 0 0, a na tribinama bilo mozda 20k. Ubijali smo ih cilu utakmicu, pogotovo 2 pol, onaj eduardo msn brania sve, a nikad jace stadion nije grmia.

Sad protiv rijeke kraj 1 pol je bia na tragu toga. Udarac, stativa, onaj uzdah. Golman ispuca, mi odma osvojimo pa korner, aut tako nesto. Jbg to dize atmosferu na potenciju, ukljuce se ostale tribine, a i sjever onda krene jace.

Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.

Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.

Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.

Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.

Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.

Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.

Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?

Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.

Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.

Prijatelju moj skinija si sve te utakmice kojih se sicam kao da su bile lani. 

Pretplata svake sezone tada i pamtim te sezone kao da su bile nedavno

Skinija si prave utakmice, 1/8 kupa Hajduk-Tšk po kiši, Računica dao gol oko 70.min za 1-0 i prolaz u 1/4 kupa

Domaca Hajdukova utakmica na kojoj je mozda bilo i najmanje gledatelja na kojoj sam ikad bija

po meni Torcida ima i dlaje najbolje koreografije, ali nekad mi je od navijanja istih bolji crkveni kor, kolko je ponavljanja i koliko je nekako neatraktivnog navijanja, kaj mi je presporo i prelagano za juzni temperament 

500 ljudi na tribinama.

A da je trebalo, svih 500 u terenu.

O tempora, o mores!

https://x.com/2_perspektiva/status/1962649136630567074?s=46

Za ljubitelje taktike thread je kako garcia mora popraviti fazu obrane i kako se vidio problem njegove vizije faze obrane kada protivnik ima dvije 6.