Gentelman je napisao/la:
Atmosfera na Poljudu u posljednjim godinama sve češće priziva duh suzdržanosti, gotovo kontemplativne tišine kazališnih dvorana. Usporedimo li sadašnje stanje s razdobljem prije godine Gospodnje 2015., teško je ne uočiti osjetnu, za mnoge od starijih štovatelja kluba i zabrinjavajuću preobrazbu.
Zanimljiva je činjenica da se pad u žestini navijačke strasti zbiva upravo paralelno s porastom broja gledatelja. Štoviše, kako se brojnost posjetitelja ustaljivala i postajala novim standardom, tako je i kazališna atmosfera — sa svom svojom uljuđenošću, pristojnošću i pasivnim promatranjem — počela bivati sveprisutnim obilježjem.
Držim da se razlozi ovakvome preobražaju mogu razložiti na tri temeljna čimbenika.
Prvi uzrok leži u izmjeni sastava same publike. Iako ne raspolažem točnim empirijskim podatcima, dovoljan je tek letimičan pogled na tribine — izuzev one sjeverne — da se zamijeti kako znatan udio čine žene i djeca; okvirno barem tridesetak posto, ponegdje i više. Nipošto se tu ne donosi vrijednosni sud, no ne može se poreći kako takva promjena neposredno utječe na samu dinamiku i izražajnost navijanja.
Drugi čimbenik valja tražiti u duhu vremena. Živimo u epohi u kojoj prevladava težnja političkoj korektnosti, nastojanju da se nikoga ne povrijedi, da se ne zamjeri ni prijatelju ni neznancu. Taj, naoko dobronamjeran mentalitet često rezultira potiskivanjem iskonskih emocija koje su nekoć neodvojivo pripadale navijačkom žaru.
Treći uzrok, koji se izravno nadovezuje na ranije spomenuti porast broja gledatelja, odnosi se na ulogu projekta Naš Hajduk. S njegovim uspostavljanjem nastupilo je svojevrsno ponarodnjenje navijačkoga korpusa — identifikacija šireg pučanstva s klubom zadobila je novu, dublju razinu. Klub je, naravno, vješto prepoznao i marketinški iskoristio tu prisnu emocionalnu povezanost. Kroz kampanje, simbole i poruke koje su bile široko prihvatljive, dodatno je vezao kolektivni sentiment uz sebe. Posljedično, oblikovala se nova slika navijača — nalik onoj koju smo nekoć s podsmijehom pripisivali pristalicama njemačkih klubova poput Schalkea: navijač s kriglom piva, klobukom na glavi i trima šalovima omotanim oko vrata. Ista ta slika, malo primjerenija modernom vremenu, nekoć predmet šale, danas sve češće zauzima prostor na Poljudu.
Za kraj, usuđujem se zapitati: koliko je među ovdje nazočnima onih koji su uistinu bili dionici zbivanja iz 2000. godine protiv Dinama, potom 2001. protiv Šibenika, ili pak na kup-utakmici s TŠK-om početkom dvijetisućitih? Ili, još šire, tko bijaše na domaćim susretima s Inkerom, Zadrom, Marsonijom, Čakovcem — ili na nekada slabo posjećenome Trofeju Marjan?
Oni koji su pohodili Poljud tada i čine to i danas, ne mogu ne opaziti kolika se golema promjena zbila u samom izgledu, mentalitetu i strukturi tribina. Promjena jest — i ne ustručavam se to reći — šokantna.
Hajduk, istina, od svega toga prihoduje nemalih šest milijuna eura godišnje putem marketinških aktivnosti, no novinari bi u dobroj vjeri mogli prestati postavljati pitanja o tobožnjoj "najluđoj atmosferi na svijetu", jer takva — danas — više ne prebiva na Poljudu.
Jedan od uzroka definitivno moraju bit i mobiteli, a što se tiče navijanja na sjeveru vjerojatno i u vas ima puno sedamnaestogodišnjaka koji pola utakmice motaju da zapale i izgledaju kao da im je samo to bitno.
Moderna vremena u kojima se ne zna uživat u trenutku ili ne zna cijenit trenutke u kojima se nalazi.
[uredio Novi12 - 03. rujna 2025. u 00:19]