Teorija igara je područje koja proučava interakcije između različitih aktera u situacijama gdje se odluke jednog igrača odražavaju na rezultate drugih. Glavni cilj teorije igara je analizirati odluke igrača u cilju optimizacije njihovih ishoda. Pritom je važno znati prepoznati kada igrati koju igru i koja je razlika između konačne i beskonačne igre s time da se konačna igra igra s ciljem da se pobjedi, a beskonačna s ciljem da se nastavi.

Sad, nogomet kao sport se može gledati kao konačna i kao beskonačna igra. Možemo gledati tko je pobjedio u jednoj pojedinačnoj akciji, napadu, obrani, izvođenju slobodnog udarca, poluvremenu, utakmici, polusezoni, sezoni... 

Ali bome ima elemenata i beskonačne igre, jer... tko je pobjednik nogometa? Poput onog douchebag klinca iz sela/razreda koji bi govorio da je "priša fifu ili priša cod multiplayer", tko je pobjedio u nogometu?

Primjenom teorije igara i pogleda na konačne i beskonačne igre na Hajduk, zaključak je da Hajduk treba počet na nogomet gledat manje kao konačnu igru, a više kao beskonačnu. 

U Hajduk treba doći netko tko će reći da je titula zabranjena riječ. I to ne zato što smo luzerština, jer kako se osvaja titula?

Titula se ne osvaja voljnim momentom, ne osvaja ju onaj koji više želi ili ko se jače busa, nego onaj koji kvalitetnije radi. Voljnim momentom se može izdržat produžetak u polufinalu SP-a, ali ne izborit čitavu sezonu.

Hajduku treba netko tko će reć da igrač neće biti potran ća ako nije osvojio titulu, nego ako nije slušao trenera i ako nije dobro trenirao. Da trener neće biti potran ća ako nije osvojio titulu nego ako nije dobro razvijao igrače i ako nije razvijao kvalitetnu igru. Da SD neće biti potran ća ako nije osvojio titulu nego ako nije dobro vodio sportsku politiku. Da predsjednik neće biti potran ća ako nije osvojio titulu, nego ako nije dobro upravljao ljudskim potencijalima i procesima.

A kad se sve od tih stvari zadovolje titula će kroz kvalitetan rad doć sama od sebe, i ko zna, kad Hajduk postane klub u kojem su svi gornji uvjeti zadovoljeni, možda će mediji i ostatak javnosti za Hajduk naricati da je za dobrobit hrvatskog nogometa da on bude prvak.

Titulu treba zaslužiti

Sad cu prestat pisat jer sam već napisa lancun, ali u skoro svaki paragraf bi se moga još razvezat unedogled

FCI Levadia Tallinn (Estonija) – 27 uzastopnih sezona ispadanja u kvalifikacijama, bez ulaska u skupinu ijednog UEFA natjecanja, što je apsolutni rekord u Europi.

Hajduk Split (Hrvatska) – 15 uzastopnih sezona ispadanja u kvalifikacijama (2011.–2025.), bez plasmana u skupinu nakon Europa lige 2010./11., drugo mjesto na toj ljestvici.

La Fiorita (San Marino) – 14 uzastopnih neuspješnih sezona u kvalifikacijama, treće mjesto po negativnom nizu.

Ovo su klubovi koji su statistički “najneuspješniji” u pohodu na skupine, jer iz godine u godinu ispadaju prije grupne faze. 

Mene bi bilo sram kolega nakon ovog gore navedenih stvari išta reći i tražiti izgovore.

Kamo sriće da se varam , ali ni skupine ove godine nas ne bi dovele do kontinuiteta u skupinama.  Pitate se zašto? Jednostavno smo tromi. Smjene svih bitnih figura u klubu se odvijaju prečesto i presporo. Zamjene se čeka i po više miseci. To presjeca prijelazne rokove i u Europu ulazimo stalno nespremni i nekompletni. Rezultat svi znamo. Druga bitna stavka je novac kojeg unatoč velikom proračunu nikad nema dovoljno da uđemo u utrku za nekim zanimljivi igračem pa se moramo zadovoljiti onim što preostane. 

Nisam protiv "all in" pristupa kad je pravi moment kao npr kad smo doveli Brekala pa su i on i Livaja bili više ozljeđeni kad je trebalo... pokušalo se, nije prošlo, jebiga, ali to ne može bit modus operandi. 

Trebalo bi manje minjat trenere, sportske, predsjednike. To bi dovelo do kontinuiteta struke. Trebalo bi smanjiti troškove zaposlenika ali i igrača, a povećati budžet za transfere. To bi dovelo do konkurentnosti na tržištu.