Ukratko: da, reciklaža materijala planirana je i sastavni je dio pristupa i u projektu Kranjčevićeve i u budućem projektu Maksimira. Važno je pritom razumjeti da se ne radi o ''ponovnom sastavljanju'' starog stadiona, nego o suvremenom modelu tzv. kružne gradnje, gdje se stari objekt koristi kao sirovina za novi.

Na Kranjčevićevoj, gdje su radovi već u tijeku, primjenjuje se standard koji je danas uobičajen na velikim javnim projektima u EU. Stadion se ne ruši tako da sav materijal završi na otpadu, nego se konstrukcija selektivno obrađuje. Beton se drobi i koristi kao reciklirani agregat za nove podloge i konstrukcijske slojeve, iskopani zemljani materijal vraća se u upotrebu na samom gradilištu, a metal iz armature i instalacija ide u klasičan proces industrijske reciklaže. Suština je da se masa objekta vraća u građevinski ciklus umjesto da postane šuta.

Kod Maksimira će taj princip biti još izraženiji jer je riječ o daleko većem kompleksu. Planira se kontrolirana demontaža i razdvajanje materijala prije konačnog uklanjanja konstrukcija, kako bi se beton mogao preraditi i ponovno koristiti, a količina otpada i transport na deponije svela na minimum. To je i financijski i ekološki racionalniji model, koji se danas koristi kod gotovo svih velikih stadionskih projekata u Europi.