Pa pitan vas koliko Hajduk zaista utječe na naše živote? Je li to samo bijeg i zabava, ili je dio nas, naših vrijednosti i identiteta? Da li bi, karikiran, kad bi se napili nakon proslave titule prvaka nastavili cilu noć piti za Hajduka, ili bi otišli ća zaboravili i na Hajduka i titulu ako bi se stvorile prilika sa npr, pripadnicon lipšeg spola cili ostatak večeri?

Kako držat ravnotežu između strasti za klubom i stvarnog života koji je izvan tribina?

Koliko Hajduk stvarno utječe na naše odluke i raspoloženje izvan stadiona?

Je li naša ljubav prema klubu više bijeg od problema ili istinska strast koja nas definira?

Koliko smo spremni žrtvovat stvari za Hajduk, prijatelje, noći, izlaske, pa čak i ljubavne prilike?

Di završava strast i počinje opsesija, i kako to razlikovat?

Ako bi Hajduk osvojio titulu, koliko bi to utjecalo na naše stvarne prioritete u životu?

Iman jedno pitanje za sve forumaše, ako bi se neko nadoveza da raspravljamo napokon o nekoj temi a ne uvik o sitnicama.

Hajduk je virujen za sve nas ode bijeg od svakodnevnice, problema, svega šta nas opterećuje. Na 90 minuta zaboravimo i na svađe i račune i stresove i sve obaveze koje imamo i jednostavno uživamo. Naravno, nogomet nije najbitnija stvar na svitu pored zdravlja, familije i prijatelja.

Al opet, Hajduk nas okuplja, spaja, daje osićaj pripadnosti. Daje nam zajednički jezik i emociju koja se ne može mirit ničim drugim. Kad gubimo, osićamo frustraciju, kad pobjeđujemo pojavi se euforija koja ti digne cijeli dan.

Pa pitan vas koliko Hajduk zaista utječe na naše živote? Je li to samo bijeg i zabava, ili je dio nas, naših vrijednosti i identiteta? Da li bi, karikiran, kad bi se napili nakon proslave titule prvaka nastavili cilu noć piti za Hajduka, ili bi otišli ća zaboravili i na Hajduka i titulu ako bi se stvorile prilika sa npr, pripadnicon lipšeg spola cili ostatak večeri?

Kako držat ravnotežu između strasti za klubom i stvarnog života koji je izvan tribina?

Koliko Hajduk stvarno utječe na naše odluke i raspoloženje izvan stadiona?

Je li naša ljubav prema klubu više bijeg od problema ili istinska strast koja nas definira?

Koliko smo spremni žrtvovat stvari za Hajduk, prijatelje, noći, izlaske, pa čak i ljubavne prilike?

Di završava strast i počinje opsesija, i kako to razlikovat?

Ako bi Hajduk osvojio titulu, koliko bi to utjecalo na naše stvarne prioritete u životu?

Možda skupin minuse al ovo je tema koja me zanima i kojoj volin pričat sa ljudima za promjenu, a ne o Marešiću ili Vitoru Sanchezu. Pa eto, ako dobijen i jedan konkretan opširan odgovor, vridilo je tipkat

 

Kolega odlicna tema evo npr ja sam ode vjerojatno najjmlađi forumas neki ljudi to ode mozda znaju neki ne sa tek napunjenom 20 godinom i naprimjer cura mi se napizdila kako ja nju stalno odjebajen kad je Hajduk... i stalno to jedno te isto pitanje jel tebi vazniji Hajduk ili ja...

Koliko Hajduk utječe na moj život? Ako sam iskren, puno više nego što bi se na prvu pomislilo. Toliko da je, gledajući unatrag, posredno utjecao i na neke veće životne odluke. Utjecao je čak i na promjenu mjesta života, na upoznavanje ljudi koji su danas moji prijatelji, a kroz taj krug ljudi posljedično i na posao. Na kraju krajeva, kroz sve to upoznaš i osobe koje ti mogu promijeniti život, pa i onu koja jednog dana može postati tvoja buduća supruga.

Kroz Hajduk se zapravo izgradi i dio identiteta. Gostovanja, putovanja, priče koje se godinama prepričavaju, ljudi koje upoznaš, sve su to iskustva koja oblikuju čovjeka. Tu je često i obiteljska dimenzija: prvi odlasci na utakmice, odnos s ocem, uspomene koje ostanu za cijeli život. To nisu samo nogometne uspomene, nego životne.

Što se tiče ravnoteže između strasti i stvarnog života, mislim da je ključ u svijesti o prioritetima. Klub može biti velika strast i važan dio identiteta, ali ne smije biti iznad obitelji i zdravlja. Za mene je obitelj uvijek na prvom mjestu. Hajduk daje emociju, pripadnost i zajedništvo, ali obitelj je temelj.

Utječe li Hajduk na raspoloženje izvan stadiona? Naravno da utječe. Nakon pobjede dan je jednostavno lakši, imaš neku dodatnu energiju. Nakon poraza čovjek zna biti frustriran, ali s godinama naučiš to staviti u perspektivu. Ipak je to nogomet, iako je nama puno više od same igre.

Pitanje je i gdje završava strast, a počinje opsesija. Po meni, granica je onog trenutka kada klub počne ozbiljno štetiti stvarnom životu u odnosima, poslu, obitelji. Strast je kada ti nešto daje energiju i smisao zajedništva. Opsesija je kada počne uzimati više nego što daje.

Zanimljiva mi je bila i jedna stvar koju sam primijetio dok sam živio ili boravio u Zagrebu. Tamo imam osjećaj da je identitet vezan uz utakmicu puno odvojeniji od svakodnevnog života. Kao da ljudi lakše navuku “kostim” Bad Blue Boysa koji nose tih 90 minuta dok traje utakmica, a onda ga nakon toga skinu i nastave sa svojim životom. Normalno im je proslaviti uspjeh kluba s dvije pive, otići kući do ponoći i sutra nastaviti potpuno “civilni” život.

Kod nas, barem je to moj dojam, ta je emocija puno dublje utkana u identitet. Nije samo tih 90 minuta, nego nešto što nosiš sa sobom stalno.

A što se tiče hipotetske titule... iskreno, mislim da bi ona na mene imala velik utjecaj. Ne u smislu da bi promijenila prioritete u životu, jer oni ostaju isti, ali vjerujem da bi me nadahnula. Bila bi to ogromna emocionalna injekcija, osjećaj da se nakon tolikih godina vjernosti i čekanja nešto konačno ostvarilo. Takve stvari čovjeku mogu dati dodatni motiv i energiju i za neke druge stvari u životu.

Zato bih rekao da Hajduk za mene nije samo bijeg od svakodnevice. On je dio identiteta, dio životne priče i dio ljudi koji su me oblikovali. Ali unatoč svemu tome, uvijek znam gdje je granica i što je na prvom mjestu, a to je obitelj.

Ja bih rekao da ste vi psiholog ili psihijatar na tajnom zadatku. :)