Pročita sam detaljnije studiju izvodljivosti za splitski stadion i imam ozbiljna pitanja.
Studija kaže da je Brodarica preskupa (391M€) a novi stadion na Poljudu najpovoljniji (316M€). Glavni razlog za razliku u cijeni je PDV — dio zemljišta na Brodarici je u povratu, pa Grad mora biti direktni investitor, a kao grad ne može odbiti 25% pretporeza. Na projektu od 300M€ to je 75M€ bacenog novca. Za opciju Poljud studija predviđa zajedničku tvrtku države i grada koja bi bila PDV obveznik i normalno odbijala pretporez. Ista ta tvrtka mogla bi graditi i na Brodarici — samo treba prvo riješiti zemljište u povratu.
I tu dolazi ključna stvar koju studija potpuno ignorira. Postupak bi bio ovakav: Sabor proglasi stadion na Brodarici projektom od nacionalnog interesa — isti mehanizam kojim je Vlada već 2023. proglasila Poljud sportskom građevinom od nacionalnog interesa. Time se otvara mogućnost da država zakonski riješi zahtjeve za povrat na tim parcelama — nasljednicima se ponudi pravedna novčana naknada ili zamjensko zemljište. Kad se zemljište očisti od tereta, Grad ga unese u zajedničku tvrtku s državom. Tvrtka je PDV obveznik, gradi stadion, odbija pretporez. Problem riješen. Standardna porezna mehanika, ne treba ničije posebno odobrenje.
S druge strane, opcija rušenja Poljuda ima ogromnu prepreku. Poljud je zaštićeno kulturno dobro od 2015. Za rušenje treba odluka Vijeća za kulturna dobra, a preduvjet je dokaz da je stadion nesiguran za korištenje. Ali profesor Mihanović koji je ispitivao konstrukciju kaže da stadion zadovoljava uvjete i može se normalno koristiti uz sanaciju. Ministrica kulture javno kaže da je stav Ministarstva da se Poljud treba obnavljati i čuvati. Gradonačelnik Šuta tvrdi suprotno — da je ministrica upoznata s opcijom skidanja zaštite. Tko laže?
Osobno sam razgovarao sa statičarima koji su imali uvid u dokumente o statici Poljuda. Situacija jest loša, ali daleko od toga da je bespovratna. Činjenica da Hajduku treba novi stadion ne smije ići nauštrb toga da se rješavamo kulturnih dobara. To su dva odvojena problema i oba zaslužuju ozbiljna rješenja — a ne da se jedno koristi kao izgovor za uništavanje drugog.
I tu dolazimo do najvažnijeg argumenta. Proglašenje Brodarice projektom od nacionalnog interesa ne znači biti protiv Poljuda — upravo suprotno. Hajduk dobiva novi moderni stadion, Poljud se čuva kao zaštićeno kulturno dobro. Dva objekta umjesto jednog. Država se pozicionira istovremeno kao čuvar kulturne baštine i promotor sporta. Nitko ne gubi. A opcija rušenja? Politički rat s Ministarstvom kulture, pravna bitka s neizvjesnim ishodom, peticije, protesti — i na kraju samo jedan objekt umjesto dva.
Ukratko: administrativni problem s poznatim rješenjima prikazan je kao nepremostiv. Rušenje zaštićenog kulturnog dobra prikazano je kao formalnost. Djeluje li vam ovo kao nepristrana studija?
I za kraj jedno pitanje koje sigurno nema nikakve veze s ničim: postoji li možda neka politička opcija koja posjeduje shopping centar u neposrednoj blizini Brodarice, kojoj bi novi stadion na toj lokaciji uništio parking i obezvrjedila poslovne prostore — i drži li ta ista politička opcija, čistom slučajnošću, većinu u Gradskom vijeću koje odlučuje o svemu ovome? Pitam za prijatelja.
A da završim konstruktivno: pulska Arena je rimski amfiteatar star 2000 godina, zaštićeni spomenik kulture — i puna je koncertima cijelu sezonu. Zarađuje, privlači turiste, postala je brand. Ako Hajduk dobije novi stadion na Brodarici, zašto obnovljeni Poljud ne bi mogao postati splitska Arena? Koncerti, festivali, turističke ture po kulturnom dobru. Ili je jedini razlog zašto to ne možemo zamisliti to što smo navikli da nam gradskom imovinom upravljaju ljudi kojima je jedini talent zapošljavanje podobnih na mjesta koja ne bi smjela postojati?