Dvije opcije
Postoje, dakle, samo dvije opcije – ako se Nadzorni odbor ne odluči na treću i počne svjesno kršiti klupska pravila i državne zakone – da Ivica Pirić postane dio Hajdukove "‘upravljačke strukture".
Prva je, brža i jednostavnija, da mu sadašnja Uprava izmisli funkciju. Kao što je, recimo, izmislila, Ivanu Rakitiću. I da potom svi nadzornici i skupštinari naprosto začepe nos i zažmire na činjenicu da čak ni tada Ivica Pirić ne ispunjava sve uvjete propisane za klupskog djelatnika. Ne bi im bilo prvi put. Pitanje je, međutim, koliko bi to samog Pirića zadovoljilo. Njegovi milijuni, ponovimo, igraju samo ako mu jamče potpune ovlasti.
Druga opcija mnogo je ozbiljnija i o njoj se odavno priča čak i među zagovornicima socios modela. A to je da se model promijeni na način poznat u mnogim europskim klubovima, da navijači/članovi ne biraju Nadzorni odbor, kao što je sada u Hajduku slučaj, nego da izravno biraju predsjednika. Koji bi u svojoj kandidaturi, među ostalim, govorio i o novcu koji će donijeti u klub. Kao što Ivica Pirić sada naokolo govori o sedam, osam milijuna eura godišnje
Model bi u tom slučaju preživio, njegovo modificiranje bilo bi aklamativno pozdravljeno jer je čak i najvećim zagovornicima sadašnjeg načina upravljanja jasno kako je u 15 godina, unatoč objektivnim okolnostima, poput kriminogenog društvenog okvira i sveopće odioznosti prema "Našem Hajduku", potrošeno previše ljudi za sve manju mogućnost izlaska iz začaranog kruga vlastitih nedorečenosti i slabosti. Problem je, međutim, što Hajduku financijska injekcija treba sad, a promjene ovakve vrste ne mogu se obaviti preko noći.
