Baš je misterij zašto se okrenilo mišljenje o Livaji. 

Kad je doša razbuca je ligu i napokon smo nakon 15+ godina mogli vidit straj u očima Dinama da će past sa trona. Osvojia se kup, prvi trofej nakon 9 godina i nosilo se igrače na ramenima.

Ne samo Livaju nego i Krovinovića i Eleza i Lakta. Ko danas plače za Elezom i Laktom? Ko se noću budi i pita kako im ide u FC Without Club?

Onda su krenila bušenja i biranja trenera, netreniranje, egomanijaštvo, šetanje, debljanje, bolovi u laktu, neuspješni napadi na titule i druga mista, prženje para i zaduživanje, redovna ispadanja od redikuloznih protivnika u Europi, smjene predsjednika, nadzornog odbora, sportskih direktora, još par trenera za posolit.

Pa sramotna sezona di ne uspiješ osvojit prvenstvo di je prvak jedva uvatija 65 bodova i onda je opet Garcia upalija neku nadu u prvoj polusezoni da bi je naši karakterni momci odma brže bolje ugasili.

Ljudi se ožene zaljubljeni priko ušiju dok ih smrt ne rastavi, pa se nakon nekoliko godina razočaraju, prominu mišljenje i rastave. A di nećeš prominit mišljenje o nekom igraču baluna nakon svega onoga nabrojanog. Neš ti muke.