Ja imam jednu anegdotu sa finala kupa protiv Rijeke prije 4 godine 

I tako osvojismo trofej, svi u deliriju. Ljudi trče na teren.

Ja sam to finale bio s ocem, on je isto bio sretan, ali kad sam predložio da i mi odemo na teren pogledao me krivo i rekao je:

"10 godina nam je trebalo za jedan kup osvojiti, Hajduk za mene nije mali klub i neću trčati na teren zbog jednog kupa. Jedino ako osvojimo naslov prvaka."

I nažalost, bez obzira na sve, ispada na kraju da je taj osvojeni kup donio više štete nego koristi Hajduku. Zbog jednog kupa tolerirali smo sve živo i neživo, učinili smo bogove od igrača. Možda bismo danas kao klub bili u boljoj situaciji da su taj dan Drmić i ekipa slavili usred Splita.

Normalno je da se slavi svaka pobjeda i trofej, ali u nas apsolutno sve uvijek poprima razinu cirkusa. Ili si bog ili štraca i ne postoji između.