jajan o'nil je napisao/la:
Tekst u Slobodnoj,Vinko Vuković,moram priznati da sam iznenađen da sam ovako nešto pročitao na njihovoj stranici.
Birtijske uprave, kakvih smo se nagledali u Hajdukovoj novijoj povijesti, ne bi se puno dvoumile. Šaka škuda uvijek je bila dobrodošla. Pogotovo kad je blagajna prazna, a dugovi vječni poput samog kluba.
Pakt s crnim vragom nikad nije bio upitan. Bitno je bilo tek izdržati "do prvog" i kupiti par deka mira u kući do tavana nakrcanog nemirom.
Ipak, na toj mitskoj adresi, na Poljudu, gdje svakih nekoliko mjeseci svjedočimo novoj "povijesnoj prekretnici", dogodilo se nešto što je dežurnim grobarima, toj veseloj družini punoj isluženih vampira i klupskih "legendi", pokvarilo računicu. U trenucima kada u klupskoj blagajni zvižidi propuh, a s tribina uigrano i histerično grmi "Uprava odlazi!", na stol je sletio kufer s novcem, a Uprava kluba na tu je ponudu rekla "ne, hvala".
Krunski dokaz
U zemlji u kojoj se dostojanstvo kupuje na akciji i gdje se strateški partneri traže po mutnim offshore zonama, ovaj radikalni "ne" zapravo je najsnažnija potvrda da Hajduk konačno ima odgovorno vodstvo. Krunski dokaz da Hajduk napokon ima ljude koji ne trguju klupskim genetskim kodom i kojima se crvi mogu rugati da su japanske bube, ali koji čak ni pred zidom - dapače, tada posebice - ne odstupaju ni za milimetar.
Lako je mahati tuđim milijunima, glumiti velikodušne spasitelje i obećavati brda i doline dok se u pozadini krije hladni, interesni privatni kapital spreman prožderati samu bit kluba, a mnogo je teže, bolnije, čak i na granici suicidalnosti, ostati dosljedan ideji da klub pripada onima koji ga žive, a ne onima koji ga žele posjedovati kao statusni simbol.
U Splitu, naravno, logika nikad nije bila na cijeni. Grad je to u kojem caruje kolektivni bipolarni poremećaj ulice, prevrtljivog, autodestruktivnog organizma koji u istom danu kleše spomenike i pali lomače. A ta ulica, navodno zakleta u ideale čistog, narodnog kluba, s prkosom moćnicima kao ispraznom mantrom, zapravo pati od teškog kompleksa manje vrijednosti. Koji nadomješta crnilom, ustašijanjem i beskonačnim nizom nereda.
Split ne trpi čekanje, on želi katarzu odmah i sad, u iduću nedjelju u devet navečer. I upravo u toj točki, gdje se spajaju navijački očaj i glad za trijumfom, ulica prestaje biti štit kluba te postaje savršena meta za manipulaciju. Zato povici "Uprava odlazi!" ne paraju zrak slučajno baš sada, dok se momčad - koja, nota bene iznenađujuće ima i kakvu takvu glavu i kakav takav rep - krpa na terenu.
Javna tajna
Javna je tajna – ona koja na splitskom asfaltu ima težinu neoborive činjenice – da se Ivica Pirić, taj samoprozvani Hajdukov mesija, prije bilo kakvog službenog dopisa taktički obratio onom dijelu utjecajnijih torcidaša koji drže ključeve raspoloženja masa. A ti takozvani čuvari klupskog identiteta s oduševljenjem su progutali udicu, stvorivši opasnu, moćnu struju koja je u kapitalu s istoka vidjela prečac do slave.
I zato ovo što smo slušali na Poljudu, i što ćemo, nesumnjivo, opet slušati, nije spontani bunt zbog loše igre, ovo je klasični, dirigirani pritisak ulice koja je, svjesno ili nesvjesno, instrumentalizirana da pripremi teren za privatne interese. Ta ista ulica, koja je godinama s pravom grmjela protiv Hrvatskog nogometnog saveza i mafije koja bi rado izglođala i Hajduk kao zadnju hrvatsku nogometnu kost, pala je na najjeftiniji šibicarski trik: povjerovala je da se sloboda može kupiti tuđim novcem.
Uprava koja je u besparici rekla "ne" tom kapitalu, i za koju duboko vjerujemo da bi "ne" rekla i da je u ukrajinskom kuferu bilo puno više od opsjene i laži, postala je legitimna meta jer je drznula zaustaviti dolazak "spasitelja" kojeg je dio tribine već počeo sanjati u svojim vlažnim snovima.
Bez alternative
Naravno da ovaj put boli i da hod po rubu financijskog žileta kida živce. Ali ova Uprava savršeno dobro zna da prečaca do prave slobode nema. Svaka lagana obilaznica, svaka primamljiva financijska injekcija, zapravo je samo povratna karta za zla vremena kad su o sudbini Poljuda odlučivali bezubi lokalni šerifi i priprosti politički komesari.
Alternative ovom mukotrpnom, transparentnom i čisto hajdučkom putu jednostavno nema – ili si slobodan i svoj, ili si tek nečija/svačija igračka na daljinski upravljač.
Dok god se na kufer pun tuđih škuda odgovara uzdignute glave, ova Uprava ne ide nikamo. Ona stoji na jedinom ispravnom braniku kluba, spremna primiti udarce vlastite, zavedene ulice kako bi se sačuvalo ono što ta ulica tvrdi da voli najviše na svijetu.
