Posao je zaključen oko osam navečer. Ostala su četiri sata za odraditi administraciju, ali netko je zakazao. Papiri su zastali, dokumentacija nije na vrijeme potvrđena i španjolski se prijelazni rok zatvorio prije nego što je Martín registriran.
Tu se otvorilo mjesto za Hajduk. Upravo slučaj Carlosa Martína najbolje objašnjava poziciju sportskog direktora u Hajduku i klubovima poput Hajduka.
Robert Graf nije mogao predvidjeti da će situacija s dokumentacijom zakomplicirati, a još manje je mogao nagovoriti Martína da gleda Hajduk kao prvu opciju. Realnost je da novca nema i da Hajduk ne može izabrati svoja pojačanja još u lipnju kako bi kompletan krenuo u sezonu. Graf traži opcije i neke je našao u Dalissonu, Martinu Šotičeku i Alecu Van Hoorenbeecka, ali kapitalce mora čekati. U takvim okolnostima njegov posao je znati odgovara li igrački profil Hajduku, uspostaviti kontakt i biti spreman na izvanredne situacije.
S Martínom je Hajduku sreća otvorila vrata. Da je sve bilo u redu, čovjek bi potpisao s Almeríjom i tu bi priča bila gotova. Međutim, da bi Hajduk prošao kroz njih, Graf je trebao biti dobro pripremljen. Nije Martín bio jedini takav igrač. Neki drugi su ostali u matičnim klubovima čekati minute, neki su napravili transfere, ali bilo bi naivno misliti da je Graf imao jedno ime, pa mu je baš taj pao u ruke jer netko nije dobro skenirao domovnicu.
Budžet: nula eura
Za Hajduk postoje dva ljetna tržišta.
Na prvom je klub uglavnom u slabijem položaju jer tu treba novac. Zašto bi netko došao u Hajduk ako postoje i druge ponude? Klub se još nada odšteti, agent čeka bogatiju ligu, a igrač vjeruje da može pronaći konkurentnije okruženje. Hajduk može predstaviti projekt i pregovarati, ali nema novac kojim bi presjekao licitaciju. Tu do izražaja dolazi drugo tržište. Ono počinje kad se u najvećim europskim ligama zatvore prijelazni rokovi, a hrvatskim klubovima ostane još nekoliko dana za registraciju i igrači više nemaju baš drugih ponuda.
Graf je u razgovoru za poljske medije otvoreno rekao da mu je početni proračun za odštete bio okrugla nula.
Nije to drastično drugačije u odnosu na prethodnike, ali Nikola Kalinić je pričao da je htio dovesti Ramóna Miereza, a nakon što je Mierez otišao za više od tri milijuna eura, on je protumačio kao da mu Ivan Bilići Nadzorni odbor ne žele dati novac. Goran Vučević otišao je iz kluba uvrijeđen time što mu nije ispunjeno obećanje od dva do tri milijuna eura koje su mu, navodno, dali predstavnici sponzora, a nitko nije uspio prodati ništa iz izloga. Dugo je okvir funkcioniranja Hajdukovih sportskih direktora bio da im netko osigura budžet koji im netko treba omogućiti.
Vještina sportskog direktora koji radi u Hajduku se, vjerojatno, najviše očituje u onih pet dana kad se prijelazni rok u Europi zatvori, a naš je još uvijek otvoren. Tada se mijenja se pregovaračka pozicija svih uključenih; klub koji je tražio odštetu sada želi osloboditi plaću ili pronaći minute za igrača, a agent više ne bira između pet ponuda.
Međutim, za to treba biti spreman. Tih pet dana traži skautske izvještaje završene puno prije nego što se pojavila vijest da se nešto zakompliciralo. Traži nekoliko kandidata za svaki profil, poznavanje njihove zdravstvene povijesti i karaktera. Traži odnose s agentima i kontakte s ljudima koji u klubovima odlučuju. Na kraju krajeva, traži i prilagodljivost, jer se lista mogućih pojačanja u nekoliko sati može raspasti i ponovno sastaviti.
Zato Martínov dolazak vrijedi više kao dokaz procesa nego kao konkretno ime. Hajduk se za njega zanimao prije nego što mu je propala Almería. Graf nije morao tek otkriti tko je igrač i preko koga treba doći do Atlética. Komunikacijska linija već je postojala, pa je u manje od jednog dana dogovorena posudba.
Možda Martín neće biti dobro pojačanje. Možda se neće prilagoditi na život izvan Španjolske, možda će se posvađati s trenerom, možda će imati probleme sa samopouzdanjem. Sportski direktor kontrolira smjer procesa dovođenja igrača, ali ne može kontrolirati svaku ozljedu, prilagodbu ili završnicu pred golom. Ali dovesti Martína u Hajduk ima smisla.
Kako radi ozbiljan klub
Za vrijeme mandata Lukše Jakobušića i Mindaugasa Nikoličiusa nastala je sintagma o “pojačanjima koje ne treba guglati”. Ona je sažimala tadašnju ambiciju kluba i Hajduk više nije želio projekte. Marko Livaja i Nikola Kalinić bili su simboli takvog pristupa: kvaliteta je trebala biti očita, a kompatibilnost profila bila je sporedna. Kasnije se to proširilo na Ivana Perišića kao još jednog hajdukovca koji se vratio doma, ali po istom principu su dolazili László Kleinheisler, Filip Uremović, Mihael Žaper i ostali koji nisu nužno vezani uz Hajduk, ali ih je domaća publika prepoznavala.
Bilo je i tu igrača koji su dovedeni nakon što su im presušile ostale opcije i kad je trebalo reagirati, a najpoznatiji od takvih bio je Josip Brekalo. Međutim, opet je princip bio isti i svodio se na to da igrača svi znaju.
Daleko od toga da Jakobušić i Nikoličius svojim pristupom nisu podigli atmosferu oko Hajduka i da nisu imali neke uspjehe. Problem je samo u tome što, kad se momčad gradi od dostupnih imena, skautiranje ide unatrag — najprije se pronađe igrač, a zatim se smišlja što bi klub s njim trebao raditi.
Ozbiljan klub radi obrnuto. Najprije definira što momčadi treba, a zatim traži igrače koji tome odgovaraju jer momčad bi trebala biti iznad pojedinca.
U pronalasku igrača koji podižu momčad mogu pomoći i osobni odnosi. Iker Almenadobar je primjer toga jer Hajduk je trebao desno krilo, a Vučević i Ivan Rakitićiskoristili su Rakitićev autoritet i veze kako bi doveli igrača koji je samo godinu ranije iz Girone otišao u Al-Qadsiah za pet milijuna eura. Problem je samo u tome što osobna veza nije isto što i sustav, a Hajduk treba sustav koji će donijeti kontinuitet.
Upravo zato važnije od Martínova potpisa može biti ono što je Graf počeo raditi oko njega. Graf pokušava spojiti podatkovni i skautski odjel, definirati što preciznije profile traženih igrača i sustavno pratiti tržište.
Graf je bio spreman
Sportski direktor ne bi trebao boto usamljeni vladar kluba — baš kao ni trener, predsjednik, a pogotovo ne igrač. No, sportski direktor mora odluke svih razina prevesti u nogometnu strategiju koja nadživljava jednu sezonu i trenutačnu garnituru. On mora odrediti kakve profile Hajduk traži, koliko prostora pripada Akademiji, kakvu vrijednost želi razvijati i koje platne razrede može podnijeti. Trener ima pravo tražiti lijevo krilo, ali sportski direktor je taj koji mora imati ideju kakvo krilo dovesti, gdje ga naći i koliko na njega potrošiti. I sportski direktor mora biti spreman kad se prilika pojavi.
Carlos Martín u ponedjeljak je izabrao Almeríju jer je to imalo smisla. U srijedu je završio u Hajduku jer se situacija promijenila i Graf je bio spreman na nju. Između tih dvaju dana vidi se koliko je sportski direktor unaprijed radio, koliko brzo mijenja smjer i zna li pregovaračku slabost druge strane pretvoriti u Hajdukovu prednost.
Dugoročno Hajduk ne smije ovisiti ni o jednoj administrativnoj pogrešci, ni o jednom poznanstvu, pa ni o jednom Grafu. Mora ovisiti o modelu donošenja odluka čiji je glavni nositelj sportski direktor. Tek onda kad klub bude mogao ponavljati ozbiljne poslove i nakon što ljudi koji su ih zaključili odu s Poljuda, moći će se reći da Hajduk ne traži prečice nego ima jasan put.
Do te je točke još daleko i pred Grafom je užasno težak posao, ali način na koji je odradio ovo ključno razdoblje pokazuje da nada ipak postoji.