Sve je krenulo sa Žilinom, tamo gdje je prije tih mnogih godina sa onim legendarnim "al smo pogodili" naneseno prvo europskonogometno sramoćenje u ovom smislu u kojem mi danas poznajemo.To je bila prva naznaka da bi simboličko-poetski ova godina mogla biti ta. Tu je ekipa morala probiti psihološku barijeru prolaska jednog pretkola jer im je posljednje iskustvo bio Dinamo City.
Zatim je Pafos doma i to je bila ključna utakmcia koja je igračima bilo presušno potrebna. Tu su dobili potvrdu da oni to mogu, da što rade ima smisla, da se mogu suprotstaviti jačima, da imaju što reći i tako dolazimo do pobjede protiv kluba s većim koeficijentom. Nakon toga je Pafos u gostima prošao kako je prošao, ali nakon 16 godina možemo si priuštiti da i to malo spinamo uz blagodati naknade pameti. Dakle, ekipi je dobro došlo da uz benefit padobrana malo pate i iskuse kako je to igrat produžetke.
Žalgiris im je pokazao da se nakon poraza mogu uzdignuti, da ih to ispadanje ne definira, da i dalje mogu igrati i rušiti negativne rekorde pa tako dolazimo do gostujuće pobjede, dizala se forma igračima, zabijali su se golovi.
I onda dolazimo do kulminacije, Rakowa. U te dvije utakmice je stalo sve, svih ovih 16 godina, sve frustracije i nakupljen mulj, i sada dan nakon postaje jasno da je baš ovako moralo i biti. Doma razigrani, opasni, kvalitetni, ali opet hajdučke mušice s crvenim i primljenim golom u zadnjim minutama. U gostima povedeš u prvoj minuti, ali opet skriviš penal, pa povedeš opet pa opet primiš gol u zadnjim minutama. Ali onda dolazimo do onog dijela "sve je isto, a ništa isto nije". Na guzove zabiješ gol na silu na silu i onda do sučevog zvižduka umiranje, patnja, borba za pobjedu, za suigrača. Patetično govoreći prošli su kroz vatru, vjetar, oluju, patnju, muku, blato, znoj, bol, suze, da bi se plasirali, dali zadnji atom, dali sve šta jesu i što će ikad biti.
Za Sigura i Pukštasa vrijedi napisati odvojeni paragraf, momci odlaze, ovo im je bila zadnja utakmica. Oboje su odigrali super, jedan nam je ostavio gol za prolaz, drugi nas je počastio velemajstorskom partijom, 120 minutes of sheer fucking will. Ja vjerujem da je njima ovo sve bilo u glavi u pripremi za utakmicu, da će dati sve šta imaju, da im je to bio trenutak kad će se zapitati tko su i šta su. Došli su kod nas kao djeca, a odlaze kao muškarci.
Ja osobno bih tu istaknuo i jako bitan međukorak, a to je Osijek. Neprikosnovena vjera Garcije u svoje igrače, razbijanje šarana ko beba zvečku s Huramom i Bruttijem, ogromno dizanje atmosfere i samopouzdanja pred ključnu utakmicu.
Sve to je napravio Garcija, sve to je napravio Graf, ovaj uspjeh su nam donijeli i Acapandie i Dalisson. Svi znamo zašto sam posebno istaknuo ova imena, svi znamo što se događalo i pričalo zadnjih dana, ne moram ništa pisati, vjerujem da ćemo se za ovaj dio prešutno razumjeti...
Sada slijedi nastavak, ne smijemo ovo pustiti da bude uzaludno, moramo nastaviti kvalitetno raditi, okrenuti se struci, profesionalnosti, prva po redu je utakmica protiv Lokomotive. Ne vjerujem u nasilje kao rješenje za išta, tko će i dalje zviždati Garciji, ne mislim da ga treba našaketat. Samo mirno, staloženo i uljudno ispratit ća sa stadiona, nisu dostojni ovog Hajduka. Osim tih što će i dalje zviždat Garciji, po meni su opasniji oni koji bi i dalje najradiji tili, ali će prešutit i zamučat jer vide da sad nije njihov moment pa će pričekat priliku da se opet razviču. Takvima je najteže samima sa sobom pa najbolje što možemo napraviti je pomoliti se za njih.
"Ljubav prema domovini se ne pokazuje zastavama i riječima, dokazuje se time kako čuvamo svoju zemlju, vodu i more svoje domovine, kako postupamo s otpadom, kako poštujemo zakone..."
