Zašto UEFA nam ne da igrat sa narančama, jel zato nema gol u Europi?

Baciš udicu,u ovom slučaju naranču i vidiš s kim pričaš o nogometu😂

Šotiček s Hajduk torbom došao na okupljanje reprezentacije ( tvrd, inficiran, voli Hajduk)

Ovaj tekst odlučio sam napisati zbog sebe, ne zbog bilo koga drugog. Želim da u nekom trenutku postane moj dokument vremena, zapis koji će me podsjećati na razdoblje u kojem sam bio ponosan na svoj klub.

Nakon trinaest prvenstvenih kola Hajduk je prvi na tablici, igra nakon šesnaest godina u nekoj europskoj ligi i tu uopće nije loš, dapače. Uz to ima najbolju obranu Hnl-a. Primio je najmanje pogodaka i ima najviše utakmica bez primljenog gola. Pritom ekipa ne igra nogomet kojim se prvenstveno brani. Naprotiv, drugi smo najbolji napad lige i igramo nogomet momčadi koja želi nametnuti ritam, uzeti prostor i protivniku oduzeti vrijeme za razmišljanje.

Upravo je tu najvidljiviji potpis Gonzala Garcije.

Jer ono što Garcia pokušava izgraditi nije samo napadački atraktivan Hajduk. Njegova je ambicija mnogo složenija: stvoriti momčad koja će kontrolirati protivnika i kada ima loptu i kada je nema. Momčad koja neće čekati da se opasnost pojavi pred vlastitim šesnaestercem, nego će je pokušati zaustaviti mnogo ranije, ondje gdje protivnik tek započinje svoju igru. 

To je razlika između obrane koja reagira i obrane koja djeluje.

Garcijin Hajduk ne brani se samo zatvaranjem prostora. Brani se pritiskom na igrača koji taj prostor tek treba iskoristiti. A taj pritisak nije individualni sprint jednog raspoloženog napadača, nego organizirani kolektivni mehanizam u kojem svaki pokret ima svoju svrhu.

Zato Michele Šego toliko znači.

On je prvi okidač, prvi pritisak, igrač koji pokreće čitav niz reakcija. Njegova sposobnost ponavljanja intenzivnih sprintova, agresivnost i osjećaj za trenutak u kojem treba krenuti omogućuju ostatku momčadi da igra visoko i kompaktno. Kada protivnik pod takvim pritiskom izgubi loptu, Hajduk je već u poziciji iz koje može napasti.

Nije slučajno da je upravo Šego presjekao Ajaxovu izgradnju napada u akciji za pogodak Marina Šotičeka. To nije bila samo individualna reakcija, nego trenutak u kojem je cijeli Garcijin mehanizam dobio svoju najljepšu potvrdu.

Protiv momčadi koje izlaze s trojicom igrača u zadnjoj liniji zadaci se drukčije raspoređuju. Krila preuzimaju veći dio iskakanja, bekovi prate pomicanje protivničkih igrača, a zadnja linija mora biti spremna braniti prostor iza svojih leđa. Sve to zahtijeva iznimnu koordinaciju. Jedan igrač ne može krenuti u presing ako ostali nisu spremni pratiti njegovo kretanje. U protivnom se otvara prostor koji kvalitetan protivnik može iskoristiti jednim dodavanjem.

Garcia je postupno izgradio upravo takve mehanizme. Njegov Hajduk sve bolje prepoznaje kada treba krenuti u pritisak, kamo usmjeriti protivnika i kada agresivno napasti loptu. Tu se vidi razlika između presinga kao trkačke aktivnosti i presinga kao nogometne strategije. Ovo prvo može igrati svatko tko je fizički spreman. Ovo drugo zahtijeva zajedničko razumijevanje igre, disciplinu i povjerenje među igračima.

Zato jedan osvojeni duel ili presječena lopta u pravom trenutku mogu vrijediti više od desetak uspješnih dodavanja.

Pobjeda protiv Ajaxa bila je sjajan primjer takvog nogometa. Hajduk nije morao imati veći posjed da bi kontrolirao ključne trenutke utakmice. Znao je kada prepustiti loptu, kada zatvoriti prostor i kada napasti protivnika u trenutku njegove ranjivosti. Kontrola utakmice ne mora se uvijek mjeriti postotkom posjeda. Ponekad se najbolje vidi upravo u tome koliko protivniku dopuštaš da igra ono što želi.

Ali Garcijin posao ne završava na taktičkoj transformaciji momčadi. Čini mi se da je jednako važna promjena koju pokušava provesti u kulturi rada i načinu na koji Hajduk razmišlja o vlastitom razvoju.

Preuzeo je momčad koju je trebalo mijenjati, pritom se odrekao i nekih važnih, dotad ključnih igrača, a nije dobio luksuz da zbog toga zaustavi natjecateljske ambicije. Naprotiv, od njega se očekuje da istodobno održava rezultate, razvija i prodaje nove igrače, afirmira mlade i gradi momčad koja može odgovoriti zahtjevima triju natjecanja. U takvim okolnostima svaka promjena nosi rizik, a svaka pogreška ima svoju cijenu.

Ipak, vidimo igrače koji napreduju, mlade koji dobivaju prostor i odgovornost, kao i igrače koji svojim razvojem dolaze do reprezentativnog statusa. To nije samo korist za prvu momčad. 

To je ulaganje u budućnost kluba.

Upravo zato Garcijin rad ne bih mjerio samo tablicom i rezultatima pojedinih utakmica. Ne bih ga mjerio i često lošim i zakašnjelim odlukama. Važno je vidjeti što ostaje iza svake utakmice: koliko je momčad napredovala, koliko je igrača dobilo novu vrijednost i koliko se klub približio održivijem modelu u kojem sportski rezultat i razvoj mladih nisu suprotstavljeni ciljevi.

Održavati natjecateljsku razinu dok istodobno mijenjaš identitet momčadi, promoviraš mlade i igraš na tri fronta nije mala stvar. To je možda i najzahtjevniji dio Garcijina projekta.

Zato mi je važan i podatak o našoj obrani. Najmanje primljenih pogodaka i najviše utakmica bez primljenog gola nisu samo zasluga vratara, stopera ili posljednjeg veznog, kojeg smatram iznimno važnim. To je rezultat rada cijele momčadi: od Šege koji pokreće pritisak, preko krilnih igrača koji zatvaraju izlaze i veznjaka koji osvajaju druge lopte, do obrambenih igrača koji moraju održavati visinu i kompaktnost momčadi.

Hajduk se danas brani s jedanaest igrača, a napada često već samim načinom na koji se brani.

Jer ovo nije samo niz dobrih rezultata. Ovo je pokušaj uspostavljanja nogometnog identiteta. 

A identitet se ne gradi jednim golom, jednom pobjedom ili jednom sezonom. Gradi se ponavljanjem ideje sve dok ona ne postane prirodan način na koji momčad igra.

Naravno da će biti pogrešaka. Bit će i poraza. Šego neće uvijek osvojiti loptu, Garcia neće uvijek pogoditi s izmjenom, a Hajduk neće svaku utakmicu odigrati na ovoj razini. Ali nakon dugo vremena gledam Hajduk koji ima nogometnu logiku, koji zna što želi i koji ne čeka da mu se utakmica dogodi.

I zato mi je danas gušt biti hajdukovac.

Ne samo zbog prvog mjesta, Ajaxa i europskih večeri, nego zbog osjećaja da se na Poljudu napokon ne gradi samo momčad za sljedeću nedjelju, nego nogomet za budućnost.

Garcia je postavio ideju. Šego joj je dao lice. A Hajduk je, čini mi se, ponovno pronašao razlog da vjeruje u ono što radi. ❤️💙

Valja i autora navest: Radomir Kujundžić