Evo me,mrtav umoran iz Koprivnice.Prazan ka sve boce pive i plastične čaše koje san ispija.

Za početak,kapa doli svim onim momcima iz kaveza koji cilu utakmicu nisu stali sa bodrenjem.

Svaka čast i svim onim ljudima van kaveza.Upozna sam ljude koji su došli iz Slavonije,Slovenije,Njemačke,Austrije;jedan lik je dopilota iz Švedske samo na utakmicu.

Više od 3/4 tribine cjelokupnog kapaciteta je bilo hajdučko,ostali su bili suzdržani ili su bili rodbina igrača Slavena.

Velik si Hajduče.

Svaka čast i organizatoru Slavenu,nema to veze sa onim šta je izašlo u novinama o diskriminaciji,opstrukciji,dvostrukim mjerilima ili su upravo ti članci pomogli da se osjećam ka u Trogiru,Omišu,Makarakoj ili nekom drugom mistu u Dalmaciji,a čini mi se i da je Torca ušla na vrime.

Nisam više u najboljim godinama,malo su me stisle,priznajem.

Isto tako priznajem da nikad nisam uživo gleda(ili je zajeb u tome da sam potisnija) nešto slično ovome.Iman masu odgledanih utakmica pitajboga otkad,i ne sićan se da profesionalna momčad u koju su utucane lipe pare, može izgledat ovako očajno,bezidejno,jadno,nemoćno.Vidim i po vašin komentarima da su oči krvarile,a sad pokušajte zamislit kako je to izgledalo na par metara od terena.

I posraću svakoga ko kaže da nisu tili,da nisu pokušavali,da se nisu borili........jednostavno nisu mogli ili nisu znali.Neman u hrvatskom rječniku riječ kojom bi nazva ovu vrstu pokušaja da se domogneš nekog cilja bez ikakvog plana,rukopisa,smislene akcije,šuta,bilo čega što nogomet čini najvažnijom sporednom stvari na svijetu.

Neću puno o utakmici,više manje ste sve rekli.

Reću Vam kad sam svatija da nećemo dobit utakmicu.Nakon tri kvarta od ure čekajući u redu,netom nakon šta sam se dočepa ulaznice isprid mene se stvorija ajdučki autobus.Spontano sam raširija šal i sta isprid autobusa,ne mogu se sitit koja se pisma pivala,al se sićan da je nastalo opće oduševljenje.

Redari su me ljubazno zamolili da se pomaknem kako bi autobus uša u stadion.Ja sam i dalje staja,

diga sunčanice na vrh glave,gleda sam Valdasa direktno u oči jer je bija isprid mene,odma s desne vozačeve strane, stisnija šaku,poljubija grb,opet pogledam valdasa i nisam dobija nikakvu  reakciju.Bija je blid ka krpa,koda ga vode na streljanje.Tad sam shvatija da nećemo dobit utakmicu i to sam reka prikašu.

Pozivam ove dežurne odvjetnike branjenja neobranjivog nek izađu iz svojih fotelja i nek odu na neko slično gostovanje di su tribine blizu terena pa će svatit da nisam pretjera ni milimetra.

Osta sam sidit na stadionu dobrih 10-15 minuta nakon šta su igrači pozdravili publiku,prazno buljeći u crtu od centra dok mi je mozak parala bolna spoznaja # gotovo je #

Ovim putem se želim ispričat Benu i njegovom društvu šta je mora gledat moj visoko uzdignuti srednji prst na izlasku iz stadiona,dok sam slučajno zazva njegovo ime.Nisam ima snage pitat ga za proljeća jer mi se duša cipala od boli i tuge.

skužajte na lancunu,skupilo mi se