Čitam zadnjih par stranica i počinjem malo bolje razumijevati samu politiku Nikinih i Lukšinih transfera. Osim toga da je igrač dobar i jeftin, velika pozornost se stavlja na mentalitet igrača, odnosno na činjenicu da se neće zadovoljiti drugim, trećim, četvrtim mjestom već se potuć za titulu, makar glavni konkurent imao 3 puta veći budžet. Livajina titula u Grčkoj je ravna čudu s obzirom da su na papiru bili tek 3. ili 4. favorit. Mađar je u Ferencvarosu zaredao 3 titule, 2 kao kapetan. Krov u Championshipu odradio sezonu vrijednu 100m €. Elez odigrao doktorsku sezonu u Rijeci di su uzeli naslov Dinamu, a ni Vuković nije bio daleko prošle sezone (imao malo manju ulogu, ali pokazao je već i kod nas u ovo malo vremena o kakvom igraču se radi). Mlakar tragično izgubio naslov u zadnjem kolu jebiga, ali s 5 golova u zadnjih 5 kola zalaganje ne dolazi u upit. Uglavnom samo s takvim glavama možeš stvorit atmosferu koja se odrazi i na ostale igrače, pogotovo one mlađe, gdje će se svaki tjedan odradit sve moguće za 3 boda i neće se klonut glavom kada se u 80. minuti ne može probiti bunker, kada pogodiš 6 stativa, kada se protivnički golman razbrani i pretvori u Van der Saara ili kada se primi gol iz neke početničke greške. Čak i kada se tu i tamo u nekoj utakmici izgube 2 ili sva 3 boda s dobrim mentalitetom znaš da to nije početak neke loše forme već prilika za popravni sljedeći vikend. Još 2-3 ovakva i stvarno se može ozbiljno početi razmišljati o tituli.