A što se navijanja tiče, to je posebna tema.
To što se najviše bave protivničkim navijačima, pa protivničkim klubom i gradom, pa sami sobom pa tek onda Hajdukom nije prvi put. Bilo je toga i prije samo u manjoj mjeri.
To što ih ostatak stadiona prati daleko manje nego prije desetak godina također nije smak svijeta. Prije je bilo daleko više sinergije na stadionu, ali eto, možda je nešto i do "alealeštine" na istoku i penzionera na zapadu. Masu onih koji su jučer zviždali prekidu sjevera sa istoka su nekoć sami bili dio sjevera pa i to nešto govori.
Prekidanje dobrog momenta NAŠE igre bakljadom znali smo viđati i prije. Bacanje baklji na NAŠ teren i uništavanje istog također. O punjenju blagajne mrskog saveza i pražnjejnu NAŠE da ne govorimo.
Ali hukanje protivničkom igraču dok se u tom trenutku na terenu nalazi NAŠ Eduok ne znaš je li jadnije ili gluplje. Isto vrijedi i s "djecom popa Đujića" dok nam je jedno, kako kažu, "dijete popa Đujića", protiv Dragovoljca donijelo tri boda.
Na tribinama su uvijek bile dopuštene neke stvari koje drugdje nisu. To je normalno i dio je tradicije. Tribina ne smije biti kazalište. Nikad nije ni bila. Nisam ni ja neki SJW (tko ne zna neka gugla) da mi svaki k smeta. Velika većina ljudi također nije. Problem ove generacije Torcide je što previše energije očito usmjeravaju u krivom pravcu. I prošle su generacije bile mlade i lude i napucane svim i svačim pa je navijanje bilo kudikamo kvalitetnije i što je najvažnije, smislenije. Svi koji idu dugi niz godina na stadion to će potvrditi. Zašto je to tako ne znam.
Ono što znam je da bi nam sjever iz 2011. na jučerašnjoj utakmici značio kudikamo više nego Lovrenčić.
