Nema mira na Poljudu. Domaći remi protiv Gorice, koji se nadovezao na poraz u Šibeniku i remi u Osijeku, utišao je euforiju koja je vladala od početka sezone. Čak i najveći optimisti pitaju se je li ovo sezona u kojoj će Hajduk napokon prekinuti post i osvojiti trofej ili još jedna promašena, završena već u listopadu, još jedna iza koje će se vući repovi.
Navijački puk veliko je blago Hajduka, no u isto vrijeme je i veliki Hajdukov uteg. Tako brojna podrška sa sobom nosi i jako veliki interes za svime što se događa u klubu i oko njega, a par dobrih ili loših rezultata hajdučki puk lako odvedu u euforiju ili u depresiju. I svi koji nisu "na liniji", koji ne šire optimizam, hvale klub i momčad nakon par pobjeda u nizu su neprijatelji koji ga ruše, baš kao što su i svi koji pozivaju na razum i strpljenje nakon par loših rezultata kad masa poviče "minjaj", ljudi od nekog interesa. I sve je to plodna podloga ne samo za različita mišljenja i rasprave, nego i za svađe i podjele...
Nije to ništa novo, ponavlja se iz sezone u sezonu, i s tim se treba znati i moći nositi. Na Poljud ili ne dolaziš, ili dolaziš u "neprobojnom odijelu" od kojeg se odbijaju sve pohvale i sve kritike. I pohvale za seriju pobjeda i nikad bolje odrađeni prijelazni rok, i kritike za seriju loših rezultata i ispadanja. Drugačije jednostavno ne ide. Ali ne nose svi "neprobojna odijela", nisu svi imuni na drugačija mišljenje okoline, neki se jednostavno ne uspijevaju nositi s teretom Hajduka na svojim plećima i u kriznoj situaciji reagiraju na krivi način.
Uz dužno poštovanje karijerama Jensa Gustafssona, Mindaugasa Nikoličiusa i Lukše Jakobušića, Hajduk nije ni Norrköping, ni Gorica, a nije ni dubrovački Jug, pa ga se tako ne može ni trenirati, ni slagati, ni voditi, niti se smije tako odnositi prema ljudima koji u njemu rade, a niti prema njegovim, po svemu jedinstvenim navijačima, koji su na početku sezone kao i uvijek davali bezrezervnu podršku, ali sada, kad vide da ne ide, traže odgovore.
Hajduk je narodni klub, klub svojih navijača, i ako se klub u svakoj prigodi njima hvali i s pravom ističe njihovu ljubav, brojnost i podršku, onda se trener i čelnici kluba nemaju pravo zatvoriti u "tamu svoje kože", iza čvrstih zidova kojima su opasali Poljud, i ostaviti javnost bez konkretnih odgovora zašto je ova, po imenima nikad jača momčad podbacila, tko je za to kriv, i što će poduzeti da sutra bude bolje, da rezultati budi primjereni ne samo željama, imenu i renomeu kluba, nego prije svega jako velikim ulaganjima u momčad.
Nakon najlošije sezone u novijoj povijesti kluba lako je bilo nezadovoljnoj masi spremnoj na kolektivni linč podvaliti kao navodne krivce perspektivnog mladog igrača, bivšeg kapetana, njihovog menadžera..., lako je bilo napraviti kadrovsku čistku i rastjerati desetak vrijednih ljudi koji su svoj dugogodišnji rad i trud utkali u temelje kluba, lako je bilo okrenuti leđa kompletnoj bazi u županijskom nogometnom savezu pod krinkom raščišćavanja odnosa s HNS-om. Lako je bilo u takvoj atmosferi dovesti desetak kvalitetnih igrača i obećati im vrhunska primanja i borbu za trofeje, na koncu, lako je bilo objavljivati afirmativne postove na društvenim mrežama kad je Hajduk pobjeđivao a navijači u euforiji slavili. No u koga uprijeti prstom danas, kad su svi dežurni krivci i nesposobni kadrovi već rastjerani?
Gziru je naslijedio Tobol, Gorica je i dalje nepremostiva prepreka u kupu, posrtanja protiv fenjeraša Rudeša zamijenilo je posrtanja od Šibenika, a petoplasirana Lokomotiva je na prvenstvenoj ljestvici i dalje puno bliže nego li Dinamo, Rijeka i Osijek na vrhu.
Hajduk je odavno upao u spiralu promjena iz koje se ne zna izvući. Ili se mijenjao Nadzorni odbor, ili predsjednik, ili sportski direktor, ili trener, ili voditelj Akademije, ili svi skupa!? Toliko je bilo promjena da se mnogima zavrtjelo u glavi pa su spremni podržati i ovakvo stanje, samo da ne bude novih promjena. No ako Jakobušiću treba vremena da posloži klub po svojim željama, zar ga nije zaslužio i Brbić ili Kos prije njega? Ako Nikoličiusu treba vremena da posloži momčad, zar ga nije trebalo dati i Kepčiji ili Bjelanoviću? Ako vremena za uigravanje momčadi treba Gustafssonu, zašto ga nije dobio Tudor ili Carrillo?
Čime su ovi aktualni zaslužili povjerenje i priliku, a oni prije njih nisu? Pogotovo ako znamo da su oni ranije radili praktično bez novca i bez mogućnosti ulaganja u momčad i dovođenja pojačanja poput Livaje, Kalinića, Krovinovića... Pred Jakobušićem, Nikoličiusom i Gustafssonom samo je jedan cilj - osvajanje trofeja - i na tom putu im ne stoji baš ništa osim vlastite sposobnosti i znanja, dok su njihovi prethodnici morali prije svega razmišljati o financijskoj stabilnost kluba.
Da bi dobili dodatno vrijeme i povjerenje da dalje vode Hajduk, Jakobušić, Nikoličius i Gustafsson morali bi prije svega dati jasan odgovor zbog čega momčad ne postiže adekvatne rezultate, a onda i ponuditi neku garanciju da će stvarno biti bolje, da će se Hajduk ipak do kraja sezone boriti za trofeje, a ne za mjesto koje vodi u Europu. Rečenica "sudite nam 18. prosinca, a na nakon svakog kola", koju uporno ponavlja Gustafsson, nikako nije dovoljna."
