Nakon što sam u ugodnom proljetnom zagrebačkom raspoloženju popio kavicu, moram priznat da me je sunce smantalo.
Nije mi kavica bila dosta nego sam po suncu iša brat visibabe. Nabra sam buket lipih bilih visibaba. Počeja sam tako u bunilu, a bit će sunčanica, razmišljat.
Zašto se visibaba zove visibaba? Je li po nekoj babi s Visa? A bit će. Ili je neko mislija da je najbolji glasnik proljeća punica na štriku? Ne znan. Ostavit ću to etimolozima.
Međutin kome poklonit buket lipih bilih visibaba? I onda se sitin onog komentatora koji je špota Hajduk da ni cveće nismo četnicima donili na Marakanu. Kakvi bi ja to nepristojan čovik bija da cviće ne donesen uvaženon komentatoru Prasičku. I to bilo, lipo, mirisno. Nećemo ponovit nekulturu 91' kad smo bili divljaci, sad smo europejci, članovi unije civiliziranih naroda.
Ali kako sad nać čovika i kako ga razveselit? Neman pojma kako, bit će toplo jako zagrebačko sunce me prosvitlilo, ali takvi filantrop može bit jedino u azilu za napuštene životinje. Dođen u Dumovec na portu i pitan na porti, g Prasičko? Di je? Odgovore mi, onako sjetno, mali gudin je na respiratoru.
O moj Bože, korona? Gore, čovik moj, gore. Hajduk, Valdas soj.
[uredio Peter Schmeichel - 07. prosinca 2021. u 00:15]