Mindaugas Nikoličius vrijedan je gospodin koji je već godinu dana sportski direktor Hajduka. To otprilike znači da Nikoličius stvara tim, prvu ekipu Hajduka. Nalazi i dovodi u klub potrebne vrsne igrače. Mlad je, vrlo ambiciozan i nevjerojatno sposoban. Rođen je u Litvi, uz Baltičko more.
Diplomirao je pravo. Zovu ga Niko. Barem u Splitu. Nikad nije igrao nogomet, ali već dvadeset godina radi u nogometnim klubovima. Vrlo uspješno. Miran je, pristojan, tih i iskren. Oženio je Dalmatinku, imaju kćerkicu od godinu dana. Ima neobične hlače…
Hoćemo na hrvatskom?
- Naravno. Laba diena…
Dobar dan i vama. Pitam, jer možda bude pitanja na koja ne znam odgovoriti.
Odgovorite na engleskom. Niko, mogu vas zvati Niko?
- Morate. Svi me zovu Niko.
Niko, može li se utakmica dobro igrati pa izgubiti meč, a i loše igrati pa dobiti meč?
- To se jako često događa u nogometu. Male momčadi uspijevaju pobijediti velike. Takva igra. To nogomet čini vrlo zanimljivim, uzbudljivim sportom.
Postoji - slučaj.
- Svakako. Vi utakmice između ovih "četiri velikih" zovete - derbi. Nikad se ne može unaprijed reći kako će završiti takav derbi. "Velika četvorka" su sjajne momčadi. Rijeka, Dinamo, Osijek" i Hajduk.
U Splitu vas svi vole?
- Kako vi to znate? Ja ne znam vole li me. Znam da očekuju puno od mene. Nadaju se.
Godinu dana ste sportski direktor Hajduka.
- Jesam. Moj posao je postaviti snažan tim. Već sad je momčad vrlo homogena. Vidi se napredak. Imamo jako zajedništvo. To ne znači da svaki dan živimo u blagostanju. Tu su i svađe, borbe mišljenja, fight. Trebamo naći najbolje rješenje za klub. I za momčad. Treba brinuti i za normalne stvari u životu. Treba razumjeti što znači - momčad od 25 muškaraca u snazi. I stožer. Deset mjeseci svi živimo zajedno. Na dobrom smo putu.
Mogu reći da me predsjednik kluba pozvao i ustanovili smo da smo, u ovih godinu dana što sam u klubu, puno promijenili u pozitivnom smislu. Ja tako osjećam. Prije dosta godina jedan pametan čovjek mi je rekao da "dobra osoba" nije profesija. Igrač može biti jako dobra osoba, ali u sportu, posebno u nogometu, jedini cilj je - rezultat. To je mjera kvalitete nogometne momčadi. Rezultat. Pobjeda.
Ovdje i momčad i ljudi u Splitu već 17 godina očekuju poziciju prvaka države. Normalno je da to žele. A, Hajduk je već 110 godina veliki klub. I ja želim državno prvenstvo. Ne osjećam to kao neki pritisak na mene. Mislite li da je pritisak igrati pred 30.000 ljudi, kao prošle nedjelje? Ako si liječnik pa operiraš srce - to je pritisak, jer to je život nekoga. U nogometu treba uživati. Nema tu pritiska.
Koliko je važna sreća u utakmici?
- To je bitan faktor. Ali, sreću treba zaslužiti. Kako? Upornim i jako teškim radom. Sreća ne dolazi sama. Sreću treba isprovocirati. Čime? Da u utakmicu uložimo sto posto svih svojih snaga i sposobnosti. Igrač treba jako puno trenirati, jer kad puca na gol, lopta može ući unutra, a može i završiti pokraj gola. Treba raditi na tome da uvijek uđe u gol. Isključiti sreću ili slučaj.
Vaši navijači su vrlo vjerni, ali i jako zahtjevni. Vole vas. I ne vole, ako ne uspijete…
- Tako i treba biti. Mi moramo preuzeti odgovornost. Mi smo veliki klub, velika je naša povijest, velika tradicija. Nema mnogo takvih klubova kao što je Hajduk. Postoji jaka ljubav prema klubu. Gradimo veliku budućnost.
Zašto su Hajdukovi navijači tako živahni, temperamentni?
- Kad uđeš u stadion, imaš neki poseban osjećaj. Postaješ sudionik igre. To je borba kvartova, gradova, država… Navijač izbacuje sve iz sebe, sretan je što je na stadionu, bodri igrače, jedini kriterij mu je pobjeda njegove momčadi. A, Splićani? To je dalmatinski temperament.
Unijeli ste novi duh u Split. Vi ste čudo prirode?
- Ja ne mislim tako. Ja samo radim svoj posao.
Za vrijeme utakmice vi u rukama vrtite krunicu. Vjernik ste?
- Da. Katolik.
A, kad Hajduk postigne gol, prekrižite se…
- Jasno. Mi u Litvi smo katolici. Idem tu u Splitu svaki tjedan u crkvu. Tu u blizini stadiona imamo crkvu Svetog Ante…Svećenik Tomo veliki je dinamovac, što me motivira. Tomo je jako pošten čovjek, pa razgovaramo o nogometu sat vremena. I meditiram u crkvi. Dobivam energiju u crkvi, pa ju prenosim drugima. Tako ja to vidim. Vjerujem u Boga.
Navijači vam pjevaju na stadionu duhovnu pjesmu "Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja"…
- Pjevaju, pjevaju. Naša zaštitnica je Vela Gospa.
Jeste li ikada igrali nogomet?
- Ne. Osim kao mali dječak. Ka‘ sva mala dica kod vas u Splitu…
Sportom ste se bavili?
- Naravno, jedrenjem. Moj grad Nida je na obali.
Vrlo dobro govorite hrvatski…
- Je li? Hvala. Ne govorim savršeno, ali budem. Pa u Hrvatskoj sam četiri godine. Bio u klubu u Velikoj Gorici tri godine. Vjenčao se s djevojkom iz Zadra. Ali, imam problem: svi ovi momci u Hajduku govore sa mnom na engleskom. Ne mogu tako vježbati hrvatski.
Pa, svi oni znaju hrvatski, odnosno "po spli‘sku".
- Naravno. Naučit ću splitski govor. Ti dečki se smiju kad ja s njima progovorim hrvatski.
Supruga je iz Zadra?
- Ustvari iz Starigrada Paklenice. Upoznao sam ju u Zagrebu. Zove se Josipa.
Imate li djece?
- Imamo kćerkicu Sofiju. "Mudrica". Ima godinu i dva mjeseca…
Vjerujete li da će Hajduk napokon postati prvak Hrvatske?
- Da, ja vjerujem. Hajduk je ozbiljan kandidat za prvaka. Sada smo među prva četiri kluba. Vjerujem u svoju momčad, vjerujem u stručni stožer, vjerujem u klub. Vidjet ćemo što će se događati u proljeće. Ja sam u nogometu punih dvadeset godina. Imam iskustva. Planiram pomno unaprijed. Planiramo za godinu, dvije unaprijed. Tako se mora raditi. Dobili smo veličanstvenog igrača - Marka Livaju.
Kupujete i prodajete igrače?
- Znam koje pozicije, kakve igrače želim dobiti. Prodajemo neke, pa uzimamo one koji nam trebaju. To nije jednostavan posao. Imam puno "skauta" koji gledaju igrače u Hrvatskoj i u svijetu. To radi ogroman aparat, to je veliki posao.
Ima li klub dovoljno novca da bi mogao platiti nove igrače?
- To morate pitati predsjednika kluba.
Vi ste diplomirani pravnik?
- Jesam. Diplomirao sam pravo da zadovoljim roditelje. Oni su željeli da imam neku čvrstu profesiju. Meni dobro dođe to što sam pravnik. Znam čitati ugovore i kužim što čitam. Pišem nove ugovore.
Vaš djed bio je ribar u Nidi, na litavskoj obali?
- Ribar, da. Kad sam bio mali, ja sam prodavao ribu na ulici. To je bila dimljena riba. Jako fina. Kupovali su ribu turisti u Litvi. A, od 12. godine počeo sam raditi u hotelima i restoranima. 95 posto turista bili su iz Njemačke. Govorim dobro njemački i ruski. I engleski. Sada već i hrvatski.
Mindaugas?
- Dobio sam ime prema prvom litavskom kralju. Prije sedam stoljeća utemeljio je kršćansku Kraljevinu Litvu. Priznao ga je i tadašnji papa.
Mindaugas… i vi ste kralj.
- Nisam. Ja sam tek sportski direktor Hajduka.
Grad Nida je lijep?
- Vrlo je zanimljiv. Nalazi se na poluotoku dugom sto kilometara. Pedeset kilometara pripada Litvi, a drugih pedeset Rusiji. Grad Nida na samoj je granici Rusije (Kalinjingrad) i Litve. S jedne strane poluotoka je Baltičko more, s druge jezero. Krasno. Na poluotoku su pješčane dine…
U kakvim ste odnosima s Rusijom?
- Ja dobro. Rusi su dobrodušni ljudi. Imam prijatelje u Rusiji.
Što tražite od igrača?
- Jak i dobar karakter, rekao sam vam. Talent za nogomet. Mora biti "fajter", borac. Prije nego što nađem dobrog igrača, pitam o njemu njegove kolege, igrače, agente, skaute, razgovaram osobno s njim samim. Važno je sve: kako se ponaša u svlačionici, kako izvan terena, kako u privatnom životu. Volim nazvati trenera koji ga je ranije trenirao. Bivši treneri znaju biti vrlo iskreni.
Moral?
- Ja ne mislim da svih 25 prvih igrača moraju biti jako moralni, jako dobri ljudi. Trebaju biti drski, borbeni, moraju biti fighteri. U životu dobri ljudi ne pobjeđuju. Što znači dobra nogometna utakmica? To znači: Fight, fight, fight… Moraš imati taj gard. Drskost, dišpet. Ja gledam i treninge naših igrača da vidim što se događa između njih na terenu. Najlošije što se može dogoditi u momčadi je kad igrači upadnu u neku "zonu komfora". Sve ode u rutinu i komfor.
Nogomet je ozbiljna i skupa igra. Nogomet je istina. Borba. Naravno, fair borba i igra. Ja sada vodim već četvrti nogometni klub. Odlazio sam iz bivših klubova - zašto? Zato što sam ja sam, osobno, ušao u neku "zonu komfora". Tako je bilo u Velikoj Gorici, u Žalgirisu i u Škotskoj. Ne želim ljude prevariti. Meni može biti jako dobro, ali ja radim za - klub. Primjerice, u Žalgirisu, dobili smo petnaest trofeja zaredom.
Dolazio sam na utakmice, doživljavao neki mali stres, ali nisam više imao "leptirića u stomaku". To mi je postao svakodnevni posao… Ne smije se to događati u nogometu. Mora biti uzbuđenja i stresa, pozitivne energije. Takav sam. Svaki dan moram dati sve od sebe - klubu.
Nadam se da nećete upasti u zonu komfora u Hajduku…
- I ja se nadam. Ali, Hajduk je živ, oštar, borben, drski klub. To me iznimno privlači.
Život igrača nogometa je ustvari - brutalan, nemilosrdan… Traži se uredan život i daje se za to veliki novac…
- Za mene je biti nogometaš najbolji posao u životu. Tih 15 ili 18 godina igrač provodi u klubu i na terenu - pa dođe 33, 35 godina, i on počinje shvaćati da će drugačije živjeti, jesti, spavati. Sve se mijenja. Slava odlazi. Mora se pripremiti na to.
Kad uspijete osvojiti prvenstvo države, proglasit će vas Bogom.
- Ne mislim tako. Mi smo Hajduk, mi smo institucija. Nisam to ja. Mene je pozvao predsjednik kluba, i ja radim svoj posao. Sportski direktor sam, stvaram jak i nepobjediv tim. Kada budemo prvaci, bit će tu i moj doprinos. Ali, nisam je Bog.
Širi li nogomet prijateljstvo, ljubav…?
- Moj primjer: upoznao sam, u ovih 20 godina što sam u nogometu, mnogo ljudi. Nisu znali ništa osim - nogometa. No počeli su me pratiti, uživati, smijati se, rugati se, biti sretni. Moji roditelji su mrzili u sport. Kad sam im rekao da idem raditi u nogomet, odvraćali su me i rekli - idi raditi u Kaufland, budi prodavač.
Ja sam im odgovorio: završio sam pravo za vas, ali ja sad želim biti i raditi u nogometu. Želim se dokazati da to mogu i da ja to znam. Kužim to i volim. Majka mi veli: i ja znam, mogu ti reći kako treba igrati. Stavi ovog igrača u ekipu, a ne onog… OK, velim ja mami, reci to treneru, dat ću ti broj njegova telefona…
Trener Valdas Dambrauskas također je Litavac?
- Ali on je, u prvom redu, izvrstan i uspješan trener. Doveo sam ga iz Bugarske, gdje je bio veliki trener. Došao je k nama u Split. Naći dobrog trenera za sportskog direktora i dobrog sportskog direktora za trenera puno je teže nego naći - pravu ženu. Želim reći da treba puno vremena i sreće za pronalazak pravog druga u tom poslu.
Našao sam ga i postižemo uspjehe. Mislim da je Valdas postigao tu razinu da može biti trener Hajduka, a ja ću mu pomoći da ostvarimo naše ciljeve. Kada zatvorimo vrata sobe, sjedimo sami i razgovaramo, pa tu može biti svega. Ne slažemo se uvijek, ali na kraju dogovorimo kako pobijediti u sljedećoj utakmici. Znate, trener zna biti podcijenjen u nogometu. Ljudi misle da su samo igrači bitni. Nisu, jednako je bitan trener. A, trener treba imati nekoga…
Ne nekoga nego - vas. Govorili ste o politici. George Orwell je 1945. rekao da velike utakmice znaju potencirati nacionalizam…
- Slažem se s Orwellom. To se događa.
Vi ste sada zvijezda Hajduka.
- Zvijezde su tamo gore na nebu.
Zaustavljaju li vas na ulicama Splita?
- Naravno.
Imate li već prijatelje u Splitu?
- Ne. Ja ne idem u grad puno. Živim u klubu i doma. Naime, imam kući jednu damu koji mi govori - ili ja ili Hajduk. Pa ju slušam…
