Već je sto puta napisano ovdje, ali nek se napiše još i tisuću ako treba.
Ovaj klub igračima može ponuditi nešto što klubovi sličnog financijskog kapaciteta ne mogu. I pritom ne mislim samo na ona dva kluba s istoka i zapada Lijepe naše kojima prije 5 ili 10 godina 95% njihovog grada nije znalo prepoznati pola igrača kad bi ih vidjeli u kvartovskoj trgovini. Naravno, ne dovodi se igrača tako da mu samo pokažeš video gdje 35 tisuća pjeva Dalmatinac sam, ali to je nešto što sigurno ne odmaže.
Godinama su nas vodili potkapacitirani ljudi. Ljudi kojima je Hajduk bio jednostavno previše. Isto kao što je i meni koji vozim dizelaša od stotinjak konja previše u ruke dati bolid Formule 1. Nadajmo se da je s tima i takvima gotovo.
Vjerujem da je malo nas ovdje koji nismo slušali priče naših starih o tituli 1971. Svaka ta priča u sebi je sadržavala parafrazu one slavne napuljske "Dico, ne znate šta ste propustili". Jer kad se jednog dana osvrneš na svoju karijeru, bit će ti više manje svejedno jesi li zaradio 4 ili 5 milijuna eura. Ili jesi li zaradio 1,6 ili 1,9 milijuna eura. Ili funti. Ili dolara. Ili petrodolara. Bit će ti svejedno i jesi li u nekom klubu za koji si prije potpisa jedva i znao odigrao 120 ili 150 utakmica i zabio 28 ili 34 gola. Bit će ti svejedno jesi li u inozemstvu na nekoj ozbiljnoj razini odigrao 9 ili 10 sezona. Bit će ti svejedno je li tvoj dres bio žut, zelen ili ljubičasto-smeđ s prugama. Ma bit će ti svejedno čak i jesi li ostao faca u nekom lijepom i urednom europskom gradu kojeg ćeš do kraja života posjetiti možda svega par puta.
Ali hoćeš li doživjeti ono što će se dogoditi ako digneš titulu s Hajdukom ili nećeš... E, to ti neće biti svejedno.
