Iza Stipe Biuka je sezona kao iz bajke. S juniorima Hajduka je osvojio naslov pravaka, a u seniorima je stekao punu afirmaciju, jako brzo se adaptirao, te postao važna karika za ostvarenje cilja i plasman u Europu.
- Sve se odvilo jako brzo. Još prošle zime sam više razmišljao o juniorskoj ligi, a onda se dogodio poziv na pripreme prve momčadi u Postira. Do tada sam odradio nekoliko treninga sa seniorima, ali ovo je bilo nešto drugačije - priča nam Biuk.
Negdje u to vrijeme si i potpisao novi ugovor. Kako to da se potpis nije dogodio i ranije, je li itko s tobom razgovarao, primjerice, prošlog ljeta?
- Pa bilo je nekog govora, spominjalo se, ali tek sada se ozbiljno sjelo. Na kraju je sve dobilo i službenu formu. S naše strane nikad nije bilo dileme, samo se čekalo da se to realizira. U tom periodu još nisam razmišljao da bih mogao brzo zaigrati za prvu momčad, ali računao sam da ću s njima trenirati i napredovati.
Debi je ipak došao brzo.
- S momčadi sam putovao u Rijeku, ali tamo nisam nastupio. Prve službene minute su mi bile u Kupu protiv Zagreba. Bilo je u toj prvoj fazi još uvijek nekako otvoreno da ću po potrebi zaigrati i za juniore jer smo željeli naslov prvaka.
Nekako je susret sa Šibenikom sve okrenuo, ti si počeo od prve minute, Marin Ljubičić je zabio gol. Kako si se osjećao tijekom tog dvoboja?
- Pokušavam raditi što inače radim, samo igram. Istina je da su neke stvari drugačije nego u juniorima. U seniorima je sve brže, jači je ritam, intenzitet žešći.
Kako si se osjećao uoči tog susreta?
- Došao sam na trening, nisam uopće znao da ću igrati. Tek sam po treningu vidio da ću biti u početnoj postavi. Trener Tramezzani mi je rekao: 'Samo polako i smireno'. Time sam se vodio. Na terenu sam se odlično osjećao i bilo mi je baš drago što smo pobijedili.
Nakon toga se pet utakmica nisi baš naigrao, a potom je došao Dinamo u Maksimiru...
- Da, očekivao sam više minuta. Ne baš da ću počinjati, ali da ću više ulaziti. Opet sam bio starter protiv Dinama. Marko Livaja je imao tri žuta kartona. Bio sam skoncentriran, odlično sam se pripremio za taj nastup. Zabio sam i gol, ali šteta što je bilo zaleđe. Od tada sam počeo više igrati. Hvatali smo Europu, te do kraja sezone imali niz jako dobrih utakmica.
Paolo Tramezzani je otišao, ali ipak ostaje trener kod kojega si debitirao.
- Čuli smo se na rastanku svi s trenerom, poželjeli mu sreću. Ja također. Ipak mi se piše prvi seniorski nastup pod njegovim vodstvom. Zvao me Bimbo, to znači dječak na talijanski, pa me sada tako zove cijela svlačionica.
Mnogim navijačima je za oko zapeo pomoćnik Attila Malfatti. Kako si ga ti doživio, izgleda kao veliki emotivac.
- Najprije, obojica su znali engleski, što je olakšavalo komunikaciju. A Malfatti je takav tip, svaki gol mu je značio život.
Kako ukupno ocjenjuješ polusezonu?
- Neka bude nekakva 'sedmica'. Uspjeli smo ući u Europu, možda smo domaći poraz od Osijeka najteže podnijeli, ali atmosfera je u svlačionici bila baš jako dobra. Imali smo puno lijepih trenutaka, slatkih pobjeda. Svi su dali svoj doprinos.
Eto, Bimbo je posebno usrećio trenera na utakmici s Goricom. Ono je izgledalo spektakularno, kako se uopće igrač priprema za takve izazove?
- Sve mi odluke na terenu dolaze spontano. Nema tu puno razmišljanja. Pokušavam biti što okomitiji, ali i vidjeti raspored suigrača. Nisam sebičan igrač, radovala me i asistencija Kačanikliću u istom susretu. U prvenstvu juniora sam imao petnaestak asistencija, to je isto jako bitno.
Ajmo opet malo na tvoje vršnjake, kakav imaš odnos s Ljubičićem?
- Mi smo top-prijatelji. S njim uživam igrati, dugo smo zajedno. Cijela ekipa juniora je stvarno odlična, vrhunska smo klapa. Ljubičić je u Hajduk došao godinu nakon mene. Stalno zajedno treniramo i družimo se, iako ne idemo u istu školu. Ja sam u Ekonomskoj, gdje dolazim polagati ispite, a on je u Elektrotehničkoj. Deset godina smo već zajedno, nije to malo.
Ni stariji ne pamte takvo oduševljenje mladim talentom. Podsjetio si na Bokšića, Rapaića, uglavnom su te s njima uspoređivali.
- Premlad sam da bi ih uživo pratio, ali gledao sam ih dosta na YouTubeu, vidio niz njihovih pogodaka. Lijepo je kad te uspoređuju s takvim igračima, ali pokušavam biti svoj.
Tko je zapravo tvoj idol?
- Marco Reus, ali šteta što je često ozlijeđen. Sviđa mi se stil igre Borussije Dortmund. Predobri su, volim njihov napadački nogomet. Okomita su ekipa, daju dosta golova. Sviđa mi se također i Liverpool.
Mnogi su primijetili da kod tebe ne izostaje ni povratna trka.
- Ako jedan ne igra obranu po dogovoru, cijela momčad pati. Naravno da moram ispuniti ono što trener od mene traži.
Prvi put si nastupio za U-21 reprezentaciju i odmah izborio jedanaesterac.
- Nisam osjećao pritisak. U akciji za najstrožu kaznu sam ušao pred vrata, išao zamahnuti i pao čim sam osjetio kontakt. Šteta što na kraju nismo prošli.
Ne pucaš jedanaesterce?
- Ne. Vrlo rijetko bih kojega izveo u omladinskom pogonu. U juniorima ih je pucao Lubičić. Inače sam u svojim počecima nekad igrao i na desnoj strani, ali draže mi je uvijek bilo biti lijevo, tako da mogu okomito ulaziti na desnu nogu.
Možeš li nam još jednom reći kako je došlo do tvog prelaska u Hajduk?
- Za početnike Solina sam igrao na karepovcu protiv Hajduka. Izgubili smo 3:0, oni su bili puno bolji, ali mene je nakon susreta pozvao trener Ante Bašić da pređem na Poljud. I prihvatio sam.
Je li tata Robert igrao nogomet?
- On je možda i više volio košarku kad je bio mlađi. Sada sve kontrolira. I moja dva starija brata su u nogometu, Duje je vratar u Vodicama, sada bi trebao otići u drugu slovensku ligu, dok je Filip u Mosora.
Naveliko se već razgovara i o tome da ima dosta upita za tebe od stranih klubova?
- Čujem i ja, ali ne razmišljam o tome. Potpisao sam ugovor na pet godina za Hajduk. Volio bih ovdje uhvatiti kontinuitet. Želim ostaviti trag u Hajduku i osvojiti trofej.
Koji je cilj za sljedeću sezonu?
- Očekujem da budemo u vrhu lige. Hajduk mora pucati na najviše i nadam se da to možemo ostvariti.
Europa?
- Želimo grupnu fazu Konferencijske lige, ali treba ići utakmicu po utakmicu. Osobno se nikad ne zadovoljavam postignutim, zaboravim na prošli susret i fokusiram se na prvi sljedeći. tako je i sada sa sezonom.
Nisi još doživio seniorsku utakmicu pred publikom.
- Nažalost ne. Nadam se da će se ove sezone otvoriti tribine. Bilo mi je baš žao što nisam mogao biti na slavljeničkoj utakmici juniora. Pratio sam je preko YouTubea, već sam bio s reprezentacijom. Eto, oni su proslavili trofej s navijačima, a ja se nadam da ću to nadoknaditi kao senior.
Koju utakmicu posebno pamtiš kao gledatelj?
- Onu za 100 godina protiv Barcelone. Išao sam zbog Messija koji na kraju nije došao, ali barem je nastupio david Villa.
Koliko ti se nakon svega život promijenio?
- Dosta. Prepoznaju me ljudi na ulici, podijelio sam i dosta dresova broj 27. Ne znam ni ja zašto sam ga uzeo, ali sada mi je to najdraži broj. Bilo mi je na početku malo čudno to odobravanje ljudi po ulici, ali navikavam se. Svjestan sam da to nosi i odgovornost.
Za kraj, u modi su poruke 'Livaja ostani'. Koliko on znači ovoj momčadi?
- Mnogo. On suigrače čini boljima, čast je s njim igrati. Sve što on kaže pokušavam upiti, naučiti dosta stvari.
Možeš li dati neki primjer?
- Teško jer on to govori kroz igru, tijekom susreta. I ja bih želio da Livaja ostane, svatko bi. Puno on znači za momčad.
#prayforNiža #backinAfrika #mejor entrenador después Ivić #Nisam Za Mamića,ali Loksa mi je ok #Tudor-Inovator,a ne plagijator!