Iz nekih prijateljskih krugova čuja san priče o Neji sr. koji je navodno dobro diga nos nakon šta je posta dalmatinski Mino Raiola. Navodno je došlo do toga da se ni rodbini u selu više ne javlja u prolazu šta je za kulturu vlaškog kraja ravno najtežoj uvredi.

Tiranje inata u njegovoj poziciji se pokazuje stvarno glupim odabirom koji najviše šteti igračima, očito nije očekiva da će se na drugoj strani brvna nać ovan koji će jednako uprit rogovima. 

I stvarno bi sve nekako razumija da ne zastupa svog sina koji prvo trpi igračku štetu pa onda i društvenu jer ga se neminovno veže uz postupke čovika koji želi "nategnit" klub u kojem mali igra. Malo me čak podsjeća na oca jednog od kvartovskih talenata iz moje mladosti koji je svojom bolesnom ambicijom od dobrog momka i talentiranog nogometaša napravija ruinu koja igra u najnižem razredu županijskog nogometa i frustracije liči alkoholom. Možda malo napuhan primjer, al ta crta mentalne propasti i "what if" moment su dosta slični.

Dosta ti je vidit šta je sve izveo sa svojim igračima ovu sezonu.

O Caktašu je sve rečeno. Sina je svojim postupcima radi slučaja Caktaš doveo do druge momčadi. Labrović je završio na klupi jer je tražio previše para za novi ugovor. Prince Ampem je igrao samo zato što si Šibenik nije mogao dopustiti da igraju bez njega. 

Većinu svojih igrača je doveo do druge momčadi radi pohlepe, smeće jedno.

Tu su još Blagaić i Unušić, to itekako treba uzeti kao faktor prilikom razgovora o njihovoj budućnosti u Hajduku.

Sve san bliže teoriji jednog od mojih prijatelja koji duže vrimena tvrdi da je Neja zapravo Šošo zapakiran u lipši omot. Sa Šošon si se nekad (velik naglasak na nekad) moga dogovorit da klub bar dobije koju lipu, a ovi mrtav ladan se drži stava my way or the highway, a na kraju na "highwayu" završe igrači koje on zastupa.