Svi govore o kraju jedne ere. Malo tko se bavi činjenicom da to istovremeno znači i početak neke nove možda i uzbudljivije priče. A priča ima malih i velikih, onih koje se odigravaju pred budnim očima svjetske i onih pred očima lokalne javnosti. I, zapravo, tko ima pravo odrediti da su suze Lea Messija veća priča od jedne naizgled obične ligaške pobjede jednoga kluba kojemu vlastita veličina ponekad djeluje kao uteg koji ne može nositi pa je vuče po zemlji i zadihan zastaje svakih nekoliko utakmica kako bi napravio pauzu i skupio snagu za naredne korake.
Kažu da je pobjeđivanje stvar navike. Kada se navučeš na pobjede, pobjeđuješ i kada ne igraš dobro. To objašnjava neke smrtnicima nelogične pobjede i trofeje. Jednako tako najteže se vratiti nakon pada. Kada si bio taj koji pobjeđuje pa se nit prekinula, teško se ponovno dignuti jer nosiš povijest na plećima, a veličina grba što ti pokriva srce postane teško, najteže breme. Boriš se s uspomenama svih onih koji se sjećaju, a svi se sjećaju jer su i uspomene nasljedne.
Malo je onih koji se sjećaju Vlade Beare, ali tebe će i danas uspoređivati s njim. Hvatat će se za glavu kada vide tko je naslijedio Bajdu Vukasa ili Baku Sliškovića. A ti i u Veliku Goricu ideš spuštenog garda, pognutih ramena jer tamo nikada nisi pobijedio, a to znači da si taj krimen natovario i na gore spomenutima na pleća. Jer Hajduk nisi samo ti koji danas nosiš njegov dres. I dan-danas to je dres Sule Repca, Jure Jerkovića, Bore Primorca, Ice Buljana, Ivice Šurjaka, Slaviše Žungula i svih onih kojima te plaše jer nikad nećeš bit dobar kao oni i njihova ti imena, baš kao i ime kluba i taj grb, savijaju leđa i guraju pogled ka zemlji.
Trebaš drskost koja prelazi u bezobrazluk kako bi se izvukao, kako bi pobijedio sam sebe i dao si šansu da kreneš od ispočetka, da dobiješ dozvolu biti ti kako bi postigao upravo onoliko koliko ti možeš, a ne koliko su mogli svi oni prije tebe.
Trebaš biti Marko Livaja, luda glava i želja zbog koje si stalno u predinfarktnom stanju.
I to je možda mala priča. Ta pobjeda protiv Gorice. Neki Slovenac, a ne preziva se Oblak, neki Vuković, taj luđak Livaja kojeg ludilo sputava koliko i oslobađa. Tri pogotka za izlazak na čistinu i, možda, jer s Hajdukom je uvijek tek možda, početak nove ere u kojoj će naslijeđena veličina biti putokaz umjesto tereta.
I tko može reći da su suze Lea Messija veća priča od ove mitske borbe sa samim sobom?
