Skeptičnost je normalna prva reakcija na bilo što. Korijen takvog shvaćanja stvari je biološki; zasnovan je na evoluciji i temeljnoj potrebi čovjeka za samoočuvanjem. Glavna stvar je preživjeti i zato se ljudi prvo žele uvjeriti da ih to što su pronašli neće ubiti, a tek onda razmišljaju hoće li biti korisno. Ista stvar vrijedi i za nogomet; skeptičnost dolazi puno prije povjerenja. Ako netko prelazi u klub slične razine, ljudi se primarno boje da budu prevareni jer zašto bi ga ovi pustili besplatno ako je dobar. Imali su ga tamo, probali su ga i nisu se borili da ga zadrže, a ako ne valja njima, zašto bi valjao nama?

Često je takav stav čisto pretjerivanje jer ljudi ne uzimaju u obzir kompleksnost nogometa. Isti igrač u jednoj momčadi može zaista biti loš, a onda u drugoj odigrati sjajno jer mu se promijenila taktička uloga, važnost u momčadskoj hijerarhiji ili odnos s trenerom. Linearno shvaćanje tih prelazaka je razumljivo, ali je često je potpuno pogrešno.

Međutim, Gergő Lovrencsics se savršeno uklapa u kategoriju “da je valjao…”. jer je kod njega skeptičnost mogla biti sasvim racionalna reakcija.

Ferencváros je 2016. imao budžet od desetak milijuna eura. Bio je to skok od 15-ak posto u odnosu na sezonu ranije i Lovrencsics se vratio iz Poljske natrag u Mađarsku. U međuvremenu je postao kapetan, a Ferencváros je osvojio tek naslov prvaka, pa ga je, prvi put od 1996., uspio obraniti, pa je spojio i treći uzastopni naslov. Paralelno s trofejima, klub je nastavio dizati budžet sve do nekih 30-ak milijuna eura nakon što je prošle sezone igrao u grupnoj fazi Lige prvaka. Uostalom, kupovine igrača iz HNL-a jasno pokazuju da Ferencváros ima para. Stjepan Lončar je, prema podacima s Transfermarkta, plaćen dva i pol milijuna eura, a Myrto Uzuni je koštao 1,8 milijun. Kada se podvuče crta samo ispod prošle i ove sezone, Ferencváros je na odštete potrošio 12 milijuna eura.

Monstruozna utakmica

U tom je kontekstu vrlo čudna klupska odluka da pusti Lovrencsicsa. Nije da nije bilo novca za produženje ugovora i nije da je Lovrencsics netko nebitan. Riječ je o kapetanu, standardnom članu prve postave koji je prošle sezone igrao u svim utakmicama Lige prvaka te aktualnom reprezentativcu Mađarske koji je treći po nastupima među aktivnim igračima. Možda je rasprava u pregovorima oko novog ugovora bila 100 tisuća eura više ili manje, ali kada podižeš budžet kao što to radi Ferencváros, onda je logična stvar zadržati kapetana u svlačionici i skeptičnost Hajdukovih navijača nije bila bez ikakvog temelja. Možda su Mađari stvarno znali nešto što Hajduk nije kada su ga se odlučili tako lagano riješiti.

Ispada da nije bilo niti najmanjeg razloga za sumnju jer Hajduk je u njemu dobio ozbiljnu prijetnju s desnog boka.

Lovrencsics je u prošlom kolu imao statistički monstruoznu utakmicu. Ukupno je skupio 12 ključnih dodavanja, imao je 12 točnih centaršutova iz 25 pokušaja, osvojio je 8/8 duela i jednom je pogodio okvir gola.

Kontekst te konkretne utakmice bio je specifičan. Hrvatski Dragovoljac se branio iznimno duboko, a to omogućava bočnim igračima da dođu vrlo visoko. Isto tako, Dragovoljac nema pretjerano brze napadače. Lovrencsics je vrlo brzo shvatio da Luka Viduka nema dovoljno eksplozivnosti da iskoristi prostor iza njegovih leđa. Isto tako, izveo je većinu Hajdukovih udaraca iz kuta, a dosta tih kornera je pretvoreno u udarce jer ih je Dragovoljac jako loše branio, tako da je i tu napunio kategoriju ključnih dodavanja. Ukratko, sve se posložio u Lovrencsicsevu korist i otvorila mu se prilika da odradi veliku utakmicu, a on ju je iskoristio.

Međutim, ne radi se samo o jednoj utakmici.

Lovrencsics je protiv Slaven Belupa imao utakmicu s tri točna centaršuta iz šest pokušaja — to je odličan postotak, jer najbolji svjetski bekovi poput Trenta Alexander-Arnolda imaju oko 30 posto točnosti centaršuta zbog toga što su stoperi u velikoj prednosti u zoni u koju pada lopta; čak i kada je centaršut odličan, puno je veća šansa da će ga pokupiti stoper nego napadač. Usto je pet puta iz šest pokušaja uspješno okrenuo stranu dugom loptom. Protiv Gorice je igrao nešto povučenije i imao je samo tri centaršuta uz nula ključnih dodavanja, ali je zato opet imao jako dobar postotak dugih lopti. Protiv Šibenika je opet imao dva ključna dodavanja i 50 posto uspješnosti centaršutova. Kada se zbroji cijela sezona, Lovrencsics ima prosječno 3,7 točnih dugih lopti s 54 posto uspješnosti i 3,2 točna centaršuta s 41 posto uspješnosti po utakmici.

Statistički se radi o vrlo malom uzorku koji ne predstavlja relevantnu osnovu za zaključivanje i vrlo je lako moguće da će se postotak spustiti do kraja sezone. Međutim, ti su podaci sasvim dovoljni da precizno ocrtaju Lovrencsicsev igrački profil.

Sekundarni razigravač

Lovrencsics je zaista sjajan u slanju dugih lopti; neovisno radi li se o okretanju strane u ranijoj fazi izgradnje napada ili o centaršutovima u kazneni prostor, a na tome se može graditi napad. Hajdukov trener Jens Gustafsson točno to i radi, gradi ulazak u završnicu napada na onome što mu Lovrencsics nudi kroz specifičnu kvalitetu koju sistemski koristi.

Mađar nije klasični napadački bek i ima svojih mana. Jedna od najvažnijih je ta da neće stvoriti višak driblingom. Pomalo je fascinantan podatak da još cijelu sezonu nije nikoga prošao u izravnom dvoboju jedan-na-jedan, a dribling je pokušao samo dvaput, jednom protiv Lokomotive i jednom protiv Šibenika, valjda svjestan manjka eksplozivnosti potrebne za probijanje suparnika. Međutim, njegov centaršut je tehnički savršeno izveden.

Gustafsson je shvatio da je suludo tražiti od Lovrencsicsa da probija stranu s loptom u nogama i da daje dinamiku na svojoj strani. Hajduk na desnom krilu obično koristi Emira Sahitija koji ulazi u sredinu kako bi kombinirao s Markom Livajom i Filipom Krovinovićem, a to otvara prostor u koji se Lovrencsics može pozicionirati. Ne treba dolaziti u završnicu kao brzi vlak što su tražili od njega u Ferencvárosu; treba zauzeti poziciju koju mu je otvorio Sahiti i pričekati loptu gotovo u statičnim uvjetima. On je odigrava brzo, ima iznimno kvalitetno primanje i traženje rješenja, ali riječ je o pozicijskoj igri u kojoj se od njega ne očekuje da će sam stvoriti višak.

Tu je bitna i velika razlika između Livaje i Mije Caktaša koji nominalno okupiraju istu poziciju. Caktaš je bio opasan za gol i zabijao je više od Livaje, ali s Livajom Hajduk ima opciju kreatora iza centralnog napadača, ima nekoga tko će otvoriti beka koji je došao visoko i dati mu loptu koju su prethodno Josip Juranović i Darko Todorović trebali donijeti sami u proboju strane.

Kada se uzme u obzir da Lovrencsics desni bek, o sklonostima u njegovoj igri najbolje govori činjenica da prosječno ima 19,8 točnih dodavanja na suparničkoj polovici i 15,7 na vlastitoj uz nula driblinga. Riječ je naprosto o sekundarnom razigravaču na suparničkoj polovici — možda bolje rečeno tercijarnom, nakon Livaje i Krovinovića koji dostave loptu do njega — čiji zadatak nije stvoriti višak individualnim probojem nego se pozicionirati visoko kako bi bio u situaciji iz koje može dodavanjima dovesti loptu u završnicu.

Prava zamjena ne postoji

Pokušamo li Lovrencsicsevu ulogu opisati stilskom paralelom s nekim od elitnih bekova zadnjih godina, onda bismo mogli reći kako Gustafsson od njega više traži da bude Philipp Lahm nego Dani Alves ili Cafu koji probijaju na silinu. I to zasad funkcionira odlično.

Zadovoljen je prvi uvjet: posjed lopte. Hajduk je drugi u HNL-u po postotku posjeda lopte i stabilnost u fazi izgradnje napada daje Lovrencsicsu mogućnost da mirno ide naprijed. Velik broj izmjena posjeda bi ga opet doveo u poziciju da se od njega traži dinamika, a ovako Livaja i Krovinović jako dobro kombiniraju u lijevom halfspaceu što je ključno da se obrana skupi i da se otvori prostor na suprotnom krilu, tim više što Sahiti povuče svog čuvara prema sredini, a onda Lovrencsicsu ostaje najlakša stvar koju možete tražiti od njega: brzo odigrati loptu natrag prema sredini.

Najveći potencijalni problem u cijeloj priči se krije u tome što Lovrencsics zapravo i nema zamjenu.

Na pripremnim utakmicama Gustafsson je kao desnog beka koristio Lumbardha Dellovu. Istu praksu se nastavila i u HNL-u: Dellova je ušao u 81. minuti u prvom kolu protiv Lokomotive, a onda je u drugom kolu protiv Osijeka ušao u 70. minuti. Jasno je da tih 29 odigranih minuta ne predstavlja ama baš nikakav uzorak i iz toga ne bi trebalo izvlačiti ikakve posebne zaključke, ali Dellova je u te dvije utakmice ukupno imao nula točnih centaršuteva, a na suparničkoj polovici terena je loptu dotaknuo ukupno šest puta. Čovjek je naprosto stoper, ima drugačije kvalitete i drugačije navike u igri, tako da je nepošteno uopće uspoređivati učinak jednoga i drugoga u kreaciji.

To samo potencira koliko je Lovrencsics važan kotačić u ovom Hajduku. S njim je momčad dobila dodatnog razigravača s kojim može ući u završnicu i koji cijelo vrijeme širi teren, a to potencira ono što u sredini rade Livaja i Krovinović. Oni njemu olakšavaju život, ali olakšava i on njima, jer Hajduk s Lovrencsicsem ima konstantnu opasnost s boka, ključnu za ovosezonske klupske ambicije.