Sunce je lagano zalazilo, a igrači Gorice odrađivali su zadnje minute međusobne trening-utakmice. Uvjeti su bili teški pa nije bilo teško zaključiti da mladići jedva čekaju da trener Valdas Dambarauskas (43) zaključi trening. Sve je nadziralo i budno oko Mindaugasa Nikoličiusa(36), direktora prvoligaša iz Turopolja.

Nikoličius je bio ozbiljan, ali kako i ne bi bio. Pa ipak je vrijeme prijelaznog roka. Igračka križaljka slaže se, zbog ovih okolnosti oko korone, u hodu.

- Stižem za par minuta - namignuo nam je dobro raspoloženi Dambrauskas i porazgovarao sa sunarodnjakom Nikoličiusom, a tema su vjerojatno bila potencijalna pojačanja...

Obećano - učinjeno. Profa Valdas, kako mu tepaju, odradio je strpljivo fotografiranje s našim fotoreporterom Bornom Filićem pa se bacio na razgovor s nama.

'Prvi put sam osjetio potres, bojao sam se'

Ajmo odmah u glavu. Bojite li se ove situacije s koronom?

- Ma ne. Zbilja se ne opterećujem s tim. Možeš psovati, filozofirati ili pokušati na sve gledati realno. Ne mogu baš utjecati na to hoću li se zaraziti, zar ne?

U Gorici ste već pola godine. Kakav je život ovdje?

- Život je dobar kad pobjeđuješ. Kad gubiš, onda baš i nije - našalio se Dambaruskas pa nešto ozbiljnije dodao:

- Ljudi ovdje su baš dragi, mojoj obitelji i meni je krasno ovdje. Živim nekoliko minuta od stadiona. Klub je sjajno posložen i mogu biti koncentriran isključivo na nogomet. Bilo je i tih stvari na koje ne možeš utjecati poput pandemije, potresa...

'Pročitao sam 19 knjiga u karanteni'

Jeste li se uplašili potresa?

- Uh, kako ne! Nikad prije nisam osjetio potres. Sjećam se da me probudio usred noći, već nakon nekoliko trenutaka shvatio sam o čemu se radi, a onda su proradili ljudski instinkti. Jednostavno želiš preživjeti. Sjeo sam u auto i odjurio na otvoreno, evo ovdje, pored stadiona na parking - pokazuje nam Dambrauskas.

Tijekom karantene ste sigurno imali viška slobodnog vremena...

- Čitao sam, gledao nogometne utakmice, puno HNL-a i Bundeslige, proučavao literaturu o nogometnoj taktici, pa išao na trčanje, koje jako volim. Često trčim do stadiona. Danas sam pretrčao 11 kilometara. Kad sam u najboljoj formi znam pretrčati i po 17-18 kilometara dnevno.

Znači u boljoj ste formi od Joeya Suka?

- Tu smo negdje - smije se Litavac pa dodaje:

- To trčanje bilo mi je posebno važno, poludio bih da sam stalno bio zatvoren u stanu. Ne trčim toliko zbog kondicije, nego da razbistrim misli, da zaboravim na neke brige. Kad je vrijeme bilo ljepše, znao sam ići i u duge šetnje, s knjigom ispod ruke. Uzeo bih kavu na benzinskoj postaji, otišao sjesti u Park Franje Tuđmana i čitati. Tu i tamo bi netko naišao, ljudi su šetali pse, ali u svemu tome prošlo je točno mjesec dana da ni s kim nisam razgovarao uživo. Vrhunac društvenog života bilo mi je to čitanje u parku s kavicom.

Dakle, čitanje je vaš hobi?

- Ne bih to nazvao hobijem, to je način života. Čitam uglavnom knjige sportske tematike. Vjerujte mi, književnost i nogomet idu ruku pod ruku. Čitam uz jutarnju kavicu, čitam dok ručam, prije spavanja... Tijekom karantene pročitao sam 19 knjiga. Godišnje ih znam pročitati i po 50, ovisno o tome koliko imam vremena. Evo, baš sam si nedavno naručio autobiografiju Luke Modrića, sljedeći mjesec izlazi na engleskom. Stiže mi i Wengerova knjiga - priča trener Gorice.

'Završio sam karijeru s 25 godina'

Kako to da ste završili u nogometu. Ipak je Litva zemlja košarke.

- Dolazim iz maloga grada, od jedva pet tisuća stanovnika. Rodio sam se 1977., u vrijeme kad je Litva bila dio SSSR-a, a tad su klubovi bili vezani uz velike tvrtke, tvornice, ne toliko uz gradove. Takav klub postojao je i u mom gradu, za njega su igrali radnici iz tvornice, dok nogometna škola nije postojala. Zato kao dijete nikad, ali baš nikad, nisam odradio niti jedan nogometni trening. Danas djeca počinju već s pet, šest godina, neki i kasnije, a ja u to vrijeme nisam imao priliku trenirati nogomet, igrati ga u natjecateljskom smislu. Dogurao sam do trećeg ranga - pojašnjava Dambrauskas pa dodaje:

- Djeca su mogla birati između košarke, atletike, šaha i biciklizma. Okušao sam se u atletici, trčao sam na duge staze i nisam bio posebno uspješan. Bio sam izdržljiv, ali prilično spor, no i danas volim trčanje. Sudjelovao sam i na nekim polumaratonima, na pravim maratonima zasad nisam nikad. Ako, ne daj Bože, dođe do nove karantene, možda se i za to uspijem spremiti, haha - našalio se litavski strateg.

- U Litvi smo u to vrijeme imali dvije velike momčadi, košarkaše Žalgirisa iz Kaunasa i nogometaše Žalgirisa iz Vilniusa, koji su u SSSR-u bili u prvoj ligi. Sovjetska liga tad se smatrala drugom najjačom u Europi, nakon talijanske, a Žalgiris je bio jedini baltički klub u najvišem rangu. I klub je bio stvarno dobar. Ja sam bio tehnički bolji od igrača u trećoj ligi, ali do Žalgirisa baš i nisam mogao. Već sa šest ili sedam godina sanjao sam o tome da postanem trener. S 25 godina završio sam s igranjem i posvetio se trenerskom poslu, otišao se školovati u London, preuzeo tamošnje Tigerse. Eto, u trenerskom sam poslu 14 godina.

Dambrauskas obožava sport.

- Kao klinac sam trenirao i košarku, nisam loš, haha. Okušao sam se i u šahu, i sad ga igram, prije nekoliko godina igrao sam i za jedan klub iz Panevežysa, kad sam bio u Ekranasu, igrao sam i litavsko prvenstvo u brzopoteznom šahu.

'U SSSR-u se teško živjelo'

Nije trenerski posao bio jedini motiv Valdasova odlaska iz zemlje.

- Bilo je teško živjeti u SSSR-u, a i nakon njegova raspada. Ljudi su bili siromašni, nije se mogao naći posao. S tadašnjom djevojkom, danas suprugom, otišao sam u Norvešku zaraditi nešto novca. Oboje smo se željeli školovati u Engleskoj. Osim za život na Otoku, trebao nam je novac i za ishoditi studentsku vizu. Tu su još avionske karte, tečaj jezika. Tko zna koliko bi morao raditi da mi se nije posrećilo...

Kako to mislite?

- Prijavio sam se u jedan kviz na litavskoj televiziji. Pravila su bila da igraju tri natjecatelja i onaj tko odgovori na najviše pitanja ide u finale. I tu je bilo gomila ludih pitanja, čak se pričalo da je na tom kvizu nemoguće osvojiti novac. Nekako sam uspio! Bilo je to nakon SP-a 2002.

'Arapović je u Litvi legenda!'

A što kažete da vam mi sad brzinski napravimo kviz?

- Hajde, da vidimo što znam.

24sata: Koliko Velika Gorica ima stanovnika?

- Sam grad ima oko 35 tisuća žitelja. S okolicom možda oko 55 tisuća.

24sata: Točno! A znate li koje je godine izgrađen stadion Gorice?

- Naravno, za Univerzijadu 1987.

24sata: Koji od navedenih gradova nije u Hrvatskoj. Celje, Karlovac ili Obrovac?

- Celje, mislim da je to u Sloveniji.

24sata: Dobro mislite. Za koji klub igra Bojan Bogdanović?

- Uh, samo malo da se sjetim. Utah Jazz? Da, da, Utah. Skoro ste me uhvatili na krivoj nozi.

24sata: Za koji je litavski klub igrao Franjo Arapović?

- Ma nemojte me zezati. To je prelagano, pa za Žalgiris Kaunas! Pa u Litvi ga svi obožavaju, svi mu žele platiti piće, počastiti ga kavom. 

Svaka čast, imali ste 5/5. Ajmo se vratiti na priču. Bilo je dovoljno novca za početak, ali kasnije se mladi litavski par snalazio.

- Nema što nisam radio. U dućanu, u vrtiću, kao babysitter, kao poštar, kao soboslikar, dostavljao sam novine... Nakon godinu dana upisao sam trenerski tečaj, završio ga, pa upisao studij sportskih znanosti na sveučilištu, došao do Uefa B licencije i počeo raditi s djecom. Dogurao do Fulhamove akademije, bio sam i u Brentfordu.

'Lovrićev sam sluga'

Vodio je litavsku U-17 i U-19 reprezentaciju, okušao se u Ekranasu, Žalgirisu i latvijskom RFS-u. Osvojio je čak osam trofeja pa je bilo vrijeme za iskorak. Zanimalo nas je što Dambrauskas misli u HNL-u.

- Nogomet u Hrvatskoj i Litvi ne može se usporediti. Ovdje su igrači silno talentirani, tehnički i taktički dotjerani. Šokirao sam se kad sam u HNL-u vidio igrače koji rasturaju pa vidio da imaju samo 19 ili 20 godina. Baš igraju zrelo. U ligi ima par posebnih igrača, onih koji rade razliku. Vodio sam puno igrača s Balkana. Trenirao Andru Švrljugu, Komnena Andrića, Slavka Blagojevića. Uostalom, mi na Baltiku i kažemo da ne možeš ništa osvojiti ako nemaš igrače s Balkana. Bez balkanske krvi ne ide, to su čvrsti igrači, pametni, školovani, karakterni... Uostalom, u cijeloj Europi teško je pronaći klub bez ijednog igrača s Balkana.

Je li Kristijan Lovrić jedan od njih? Bojite li se da će otići, čuli smo da ga traže brojni klubovi?

- Ne znam koji klubovi ga traže, ali on je svakako jedan od tih igrača. Gledajte, moj je zadatak da od njega napravim još boljeg igrača, da napreduje, ja sam samo njegov, ali i sluga drugih igrača kluba.

U klub je nedavno došao Filip Borak (25), Varaždinac koji s igračima Gorice vježba tehniku udarca, prekide. Jedan je od četiri osobe u svijetu koje se bave tim poslom.

- Gledajte, mi stremimo prema većim stvarima, ne želimo da sve ostane na lijepoj priči, da nekome budemo simpatični. Treba loviti više pozicije na tablici. Ako ne ganjate najbolje rezultate, ovi koji su iza vas prestići će vas. Mi nemamo budžet kao Dinamo pa moramo raditi pametno, razmišljati izvan okvira. Trener za udarce radi dobar posao, vidi se to i na treninzima, a koliko je uspješan vidjet ćemo na utakmicama. kad netko pospremi gol iz slobodnjaka. Uvjeren sam da će se dugoročno to isplatiti.

Za kraj nam je Dambrauskas nešto obećao.

- Ove sezone ćemo i mi srušiti taj Dinamo! Imat ćemo četiri prilike u prvenstvu - kazao je kroz smijeh.