[VELIKI INTERVJU]
Valdas Dambrauskas: "Nazvao me sportski direktor i sve se vrlo brzo odvilo. Znam ga, htjeli su stabilizirati momčad pod istim trenerom. Zato sam malo bio iznenađen. No, kada Hajduk zove to se ne odbija. Ovo je ispunjenje sna. Uvijek sam u životu tražio velike izazove. Osjećam se spreman za ovaj izazov, imam dovoljno iskustva."
"To je naša prednost. Uvijek je bolje kada sportski direktor i trener dijele viziju, kada vlada povjerenje. Nekad on kaže ono što ja mislim i obrnuto. Imamo profesionalan odnos. Znamo kako odvojiti prijateljstvo od posla što je također važno. Znam da on nekad mora donijeti odluke, a ja sam odgovoran za rezultat. Bili smo uspješni u Žalgirisu, Gorici. Uvjeren sam da ćemo i u Hajduku."
"Drugačiji je Hajduk izazov nego u Žalgirisu ili Ludogorecu koji su dominirali u svojim ligama, gdje se iskorak mogao napraviti jedino u Europi. To što je Hajduk već dugo bez trofeja je zanimljiv izazov, ali i san. Predsjednik, sportski direktor, ja... Svi mi želimo da navijači vjeruju da to možemo napraviti. No, mnogi u Splitu, Dalmaciji misle: Sve je isto, opet su promijenili trenera..."
"Osjetio sam da moram pobjeđivati utakmice. Ako pobjeđujemo, svi će vjerovati u nas. Ovaj dio Hrvatske poznat je po strasti prema Hajduku. Budemo li pobjeđivali zaista vjerujem da možemo napraviti nešto posebno."
"Trofeji su konačan cilj. Nismo još niti na pola sezone. Ne odustajemo zato što smo sada šest bodova udaljeni od vrha. Ne mogu promijeniti prošlost, birati kada ću doći... Ovdje sam i znam što trebam napraviti. Ne razbijam glavu stvarima na koje ne mogu utjecati. Ali mogu utjecati na kvalitetu treninga, pripreme. Moja filozofija je da samopouzdanje dolazi iz kvalitetnih priprema, rada, analiza, razgovora, pripremanja utakmica... Ako sve to dobro odradimo, rezultat će doći."
"Samopouzdanje dolazi iz priprema, ali i povjerenja u igrače. Ne možemo preskakati korake pa da se s igračima ukrcamo u lift i s prvog dođemo na peti kat. Nekad kreneš i dolje, pa se opet penješ. Biuk, Ljubičić, Sahiti, Brkljača, Čolina... su svi talentirani. Ali trebamo ih nogometno odgajati da bi narasli. Razumijem navijače. Puno čitam. Znam mnogo o Hajduku, povijesti, uspjesima. Ali ne možemo pričati samo o Biuku i Ljubičiću, očekivati da će dvojica tinejdžera sve sami napraviti. Siguran sam da će nas učiniti ponosnima, ali mi im moramo biti podrška. Kada ne odigraju dobro i oni razmišljaju što će reći navijači, treneri, suigrači. Oni su nogometaši, ali su prije svega ljudi. Trebamo graditi njihove osobnosti, izgraditi oko njih nogometaša. Imaju budućnost, kvalitetu, ali nekad treba vremena da se igrač razvije i ostvare rezultati. Posao mene i sportskog direktora je da im stvorimo okruženje u kojem će rasti, ali i u kojem će doći rezultat."
" Odem u stan oko 20:30. Po 15 minuta telefoniram s dva sina i suprugom i nakon sat vremena nastavim raditi do ponoći. S pomoćnicima se bavim analizama, planiramo iduće treninge, individualne treninge... U sedam ujutro sam opet tu. Kada se ujutro igrači probude, dok piju kavu na WhatsAppu mogu vidjeti izdvojene detalje, analize."
-"Gdje god sam odlazio, bilo je isto. Svi su se čudili što sam iz Litve. Govorili su u stilu: „Hoće li nas sada ovaj učiti košarku?”. Isto je bilo i kada sam prvi put dolazio u Hrvatsku, u Goricu, pa i kada sam preuzimao Ludogorec. Možda je sada ovdje lakše jer je Niko već bio tu i ljudi su vidjeli da radi dobar posao. Ali stalno mi je otegotna okolnost bila i to što nisam igrao nogomet."
"To nije problem. Sve je više trenera koji nisu igrali, a uvjeren sam da će ih biti još i više. Specijaliziranje trenera za rad s vratarima, fitness, treniranje napadača, rad na prekidima je jedno, ali nešto sasvim drugo je biti trener, menadžer koji sve to treba ukomponirati. Danas trener mora uz nogomet razumjeti i ekonomiju, psihologiju, fitness, taktiku, tehnologiju, odnose s medijima, ponekad čak i graditeljstvo ako klub planira graditi stadion..."
"Da, kratko sam bio u Engleskoj babysitter. Zato što sam dobar s djecom. Volim ih podučavati, igrati se s njima. Kada sam u Engleskoj tek počeo raditi kao trener, to je bilo s U10 momčadi. Kada njih možeš voditi lakše je sa starijima."
"Sve pomaže. Pomaže kada imate svoju djecu. Igrači sazrijevaju kada postanu roditelji. To im je dodatna odgovornost. Ne žive više samo za sebe, ne mogu više raditi gluposti."
"Prekratko sam tu da bih to uspoređivao s Livajom. U njemu vidim vrhunskog igrača, nogometaša koji radi razliku, lidera, primjer ostalima. A navijačima je on nada u veliki Hajduk."
"U nekim državama je običaj da se igrač odmah uhvati trenerskog posla, ali u Nizozemskoj prvo preuzimaju recimo U14 selekciju. Xabi Alonso, Fernando Torres, John Terry, Ashley Cole... svi su oni također prvo trenirali djecu. Ljudi misle da je trenerski posao samo ono što se vidi na utakmici, određivanje taktike, zamjena, vođenje i pripremanje momčadi. To je samo pet posto. Ostalih 95 posto je nešto sasvim drugo, komunikacija, zapažanje, planiranje, organiziranje, analiziranje..."
"Već s 12-13 godina sam odlučio postati trener. I ja sam sanjao da ću postati nogometaš, ali već tada sam bio svjestan da nisam dovoljno talentiran za to. Razmišljao sam da bih želio ostati u nogometu kao trener ili sportski novinar. No, već kao dijete sam se pitao kako ću postati trener ako nisam bio nogometaš. Tada je to bilo neuobičajeno. Ali u Engleskoj sam shvatio da je to moguće."
"Prva plaća u Engleskoj iznosila je kao pet-šest plaći u Litvi. Osjećao sam se kao bogataš. Ne sjećam se satnice kao babysitter, ali mislim da je tada minimalac bio četiri i pol funte po satu, a ja sam zarađivao nešto malo više. Mnogi Litvanci sele u Englesku, Španjolsku, Norvešku, Švedsku... kako bi zaradili za automobil, stan. Ja sam ulagao u sebe. Od zarađenog novca kupovao sam knjige, upisivao sve moguće sportske tečajeve. Sada imam manje vremena, ali kada je prvenstvena pauza kupim knjiga za 400-500 eura, uglavnom nogometne tematike, i čitam."
"Bojim se prestati učiti ili se prestati razvijati kao trener. Čak su i mnogi top treneri upali u tu zamku, pa ih je vrijeme pregazilo."
"Nikad nisam trošio na odjeću, putovanja. Kada sam mogao, platio bih sebi odlazak u Nizozemsku, Barcelonu ili Moskvu kako bih pratio treninge."
"Kada sam tek došao u Englesku nisam čak ni dobro govorio engleski. Na prvom ispitu na tečaju za trenera morao sam naučiti skriptu napamet. Međutim, kako igračima onda na treningu objasniti ono što nije u skripti! Ali snašao sam se. Zato sam učio jezik, radio na komunikaciji, ulagao u obrazovanje, riskirao..."
"Mogao sam ostati i raditi u nekoj Akademiji, ali znao sam da tamo nikada neću postati trener prve momčadi jer nisam Englez niti sam bio nogometaš. Zato sam se nakon devet godina s obitelji vratio u Litvu, kada su mi sinovi imali šest odnosno četiri godine. Bio je to rizik, ali isplatio se. Ja sam takav, radije ću na kraju utakmice pokušati još jednom zabiti nego braniti svoj gol. Ako napadam tako ću i braniti svoj gol, a mogu i zabiti. U nogometu bez rizika nema uspjeha. Zato želim da su igrači hrabri, pogotovo mlađi. Uvijek im kažem riskirajte u napadu, nema veze ako pogriješite. Ako to dovoljno puta pokušaju postat će uspješni. Biuk, Ljubičić, Čolina, Sahiti... zaista vjerujem u njih."
"Nažalost već četiri godine živimo odvojeno. Kada sam radio u Rigi dolazio sam slobodnim danima, a oni su me posjećivali vikendima jer smo bili udaljeni 300 kilometara. No, u Hrvatskoj, Bugarskoj, pa sada opet ovdje sve se svodi na razgovore mobitelom. To je velika žrtva. Možda ću jednog dana žaliti za tim, kada mi sinovi brzo odrastu. Kao trener moraš prihvatiti da nećeš imati obiteljski život običnih ljudi, ali neke druge stvar dobiješ. Sada je Hajduk moja obitelj."
"Ajmo prvo pobijediti u idućoj utakmici. To je proces. Uvjeren sam da možemo napraviti razliku, pitanje je samo koliko će nam trebati vremena. Za to će nam trebati da ljudi prvo počnu vjerovati u nas."
"U klubu koji je prije navikao na pobjede nikad nema vremena. Nisam ga imao ni u Žalgirisu i Ludogorecu."
"Vidio sam strategiju Hajduka do 2027. Uprava je odlučila koji je cilj, ja sam tu da znanjem, energijom pomognem klubu da ispuni te ciljeve."
"Ovaj dres, grb su teški. Znoj, suze, krv koji su za ovaj klub puštali igrači kroz povijest je jedino što me zanima. Ako se stalno vraćamo na sve ono drugo što je bilo to nam neće pomoći da budemo bolji. Mladi rođeni iza 2005. tih uspjeha se i ne sjećaju. Od predsjednika do trenera svi moramo misliti samo o tome kako da Hajduk napreduje. Moramo stvarati budućnost, pobjeđivati."
"A koja je lagana utakmica? Odlična je Rijeka, trener Tomić je napravio vrhunski posao i u Lokomotivi. Međutim, najviše sam posvećen svojoj momčadi. Mi moramo biti bolji. Ne mogu utjecati na protivničku momčad, ali mogu na svoju. Bitan je Hajduk."
"Ne ja. Mi. Svi zajedno trebamo probuditi Hajduk."
