Ove nedjelje hrvatski su ljubitelji nogometa bili u prilici gledati (ipak, još uvijek) najveći hrvatski nogometni derbi, onaj Dinama i Hajduka. Nakon dugo vremena, taj derbi nije bio derbi samo zbog nataložene povijesne slave, nego i iz sportskih razloga. Nakon dugo vremena, dva najpopularnija hrvatska kluba dočekala su debelu jesen bodovno skoro izjednačena. Nakon dugo vremena, imaju i približno jednako jake ekipe.
To, međutim, na terenu nije izgledalo tako. Hajduk je u Zagrebu pobijedio 2:0 u utakmici u kojoj rezultat odražava stanje na terenu. Premda je to približno još uvijek isti tim koji je pred sedam mjeseci pobijedio Tottenham, Dinamo je u nedjelju izgledao letargično i obeshrabreno. Hajduk je, pak, izgledao kao da je netko pustio kroz njega struju. Neki će reći da je to efekt litvanskog trenera, neki da su za to 'krivi' Mišo, Saša Antić i njihov muzički doping-program, no Hajduk je u Maksimiru igrao orno, srčano i dominantno.
Tako je to bilo u svim postojećim, paralelnim svemirima. Osim u jednom: onom sportskog komentatora Ivice Blažička.
Da je netko te nedjelje slušao prijenos Ivica Blažička, a da pri tom nije gledao utakmicu, stekao bi dojam da se na Maksimiru dogodila neka paralelna utakmica koje nije bilo. Ta utakmica, koju je Blažičko komentirao i opisao, bila je beskrvni prijateljski sraz dva jednako loša rivala. Bila je to utakmica bez šansi, bez dobrih akcija, u kojoj nitko nije imao prevagu i nitko nije zaslužio pobijediti. U toj paralelnoj, Blažičkovoj utakmici Hajduk je pobijedio jednokratnim bljeskom genijalnosti Marka Livaje, a inače su i jedni i drugi igrali blijedo, ali otprilike ravnopravno. Ta paralelna, nepostojeća utakmica koju je Ivica Blažičko prenosio postojala je samo u jednoj glavi: onoj samog Blažička.
Svako tko se razumije u nogomet, imao je u nedjelju prilike vidjeti jedan ozbiljan derbi. Bila je to utakmica jakog ritma. Utakmica s malo šansi, jer su obrane bile dobre. Bila je to utakmica u kojoj je Hajduk pobijedio jer je pobijedio u sredini terena rastrčanom, povezanom i energičnom igrom u kojoj je osvajao sve ničije lopte. Ali, ta utakmica nije postojala u prijenosu Ivice Blažička. U njegovom prijenosu, nije postojala šansa glavom Biuka u 25. minuti, jedan na jedan Ljubičića koju minutu kasnije, nije bilo dvojbenog jedanaesterca nad Livajom potkraj prvog poluvremena, na terenu nije bilo Fossatija, Krovinovića i Atanasova. Nije onda čudo što je barem pola hrvatskih nogometnih zaljubljenika poslije utakmice umjesto o utakmici pričalo o Blažičku. To, naravno, isključuje one koji već otprije, čim vide njegovo ime na špici, odmah pritisnu tipku MUTE.
Ivica Blažičko već je desetljećima personifikacija ove vrste sportskog novinarstva koja je i sportskom novinarstvu i novinarstvu uopće torpedirala reputaciju. To je sportsko novinarstvo u kojem su novinari navezani za klubove, menadžere i nogometni savez, u kojem se fotografiraju s velikim (i kriminalnim) gazdama, s njima se druže, jedu i piju. To je 'novinarstvo' u kojem 'novinari' za menadžere i klub odrađuju strijeljanja neposlušnika i medijske atentate. To je 'novinarstvo' u kojem 'novinar' kao privilegirani klijent preprodaje TV prava kupljena od Nogometnog saveza koji kao novinar prati. To je 'novinarstvo' isprepleteno neraskidivom ljubavi s osuđenim Gazdama - poput Mamića - i s korumpiranim političarima - poput Bandića. Upravo se zbog 'novinara' kao Blažičko infektivno raširila krilatica „novinari crvi“, paušalna objeda koja vrijeđa nas većinu ostalih koji nismo crvi.
A nakon svih tih mezalijansi sa Savezom, Klubom i Gazdom Blažičko je nenačet. On i dalje prenosi Dinamove utakmice, njegov status 'novinara' i dalje je bez politure, kao da skandali ne postoje. A kad tako načet kompromitirajućim aferama već zasjedne za mikrofon , Blažičko bi mogao hiniti makar privid neutralnosti. Umjesto toga, on u direktnom prijenosu prakticira komentatorsku inačicu fake news-a, opisujući utakmicu koje nema.
