Međutim, situaciju viđenu u posljednjoj minuti susreta Lokomotive i Hajduka ni uz najbolju volju ne možemo shvatiti tako. Radilo se o posljednjoj minuti susreta i jedanaesterac bi vrlo vjerojatno bio posljednji trzaj te utakmice. Igranje rukom bilo je sasvim očito i namjerno; vidjeli su ga svi na televizijskoj snimci, morao ga je jasno vidjeti i sudac koji je bio blizu i dobro postavljen. Pa sve i da nije, sve i da TV gledatelji nisu vidjeli, za to što ga nisu vidjeli u VAR sobi naprosto nema objašnjenja. Barem ne mimo onoga da ga nisu željeli vidjeti, odnosno da nisu htjeli Hajduku dati penal u zadnjoj minuti.

Zanesemo se tako napokon neizvjesnim i zanimljivim domaćim prvenstvom, uzbudljivim potezima, neočekivanim ishodima i neobičnim scenama poput ove s Janom Mlakarom koji se zapetljao u Loksinu mrežu, pa se uljuljkamo u osjećaj da je sve regularno i normalno. Onda se dogodi nešto poput ovoga, pa vidimo da, recimo, HNTV nije tu situaciju smatrao ni vrijednom uvrštavanja u sažetak, a napisani su i neki osvrti koji u potrazi za najzanimljivijim detaljem utakmice nisu došli do njega; vidimo da je izopačenost perspektive i dalje jedna od glavnih značajki domaćeg nogometa.

I svaki put kad pomislimo da se radi samo o poštenom sportskom natjecanju, dogodi se nešto poput ovoga, nakon čega se poput Jana Mlakara jučer i sami nađemo ulovljeni u neku — nekima očito nevidljivu — mrežu.