Za kolegu Boka Juniors i ostalu ekipu
Claus Blümel sudjelovao je u njemačkoj inačici televizijskoga kviza "Potjera" kada mu je voditelj postavio pitanje: ''Koji je nogometni klub postao prvak njemačke druge lige u sezoni 2018/2019?''. Claus Blümel nije se puno mislio, kao što se i inače ne misle puno ljudi koji znaju odgovor.
"Neću to izgovoriti'', kazao je Blümel na iznenađenje voditelja.
Točan odgovor bio je FC Köln, no Claus Blümel, za kojega se ispostavilo da je veliki navijač Borussije Mönchengladbach, radije je odlučio izgubiti novac nego ga dobiti tako što će mu ga donijeti klub od kojega za sve navijače M'Gladbacha mrskijega nema.
Isječak s Blümelovim nastupom preko noći je postao viralan. Navijači diljem svijeta oduševljeno su ga dijelili nazdravljajući romantiku u majici kluba koji je prvak Njemačke posljednji put bio 1977. godine i nikome, ali baš nikome, nije zasmetala ta javno iskazana mržnja.
Nikola Vlašić dao je intervju za web stranicu West Hama, engleskog premijerligaša i kluba za koji ovaj Splićanin trenutačno igra. Novinar ga je pozvao da najavi utakmicu koju je West Ham imao odigrati sa zagrebačkim Dinamom, a na kraju se to pretvorilo u opširan razgovor. Nikola Vlašić nije se puno mislio prilikom odgovora, kao što se i inače ne misle ljudi koji znaju što govore.
"Svjestan sam da, ukoliko pobijedimo, možemo izbaciti Dinamo iz Europske lige, a svakome u Hajduku, kao i meni, to bi bila velika želja", kazao je Vlašić na iznenađenje mnogih u Hrvatskoj.
Zubčić i Ripper
U trenu je njegova izjava postala viralna. Komentatori sa sjevera zemlje sa zgražanjem su je dijelili iživljavajući se nad hrvatskim reprezentativcem koji, jer i to je otvoreno poručeno, više i ne bi trebao biti pozivan u reprezentaciju. Dio intervjua u kojemu Vlašić govori o snazi Dinama, o kvaliteti njegovih igrača i o frustracijama zbog brojnih poraza koje je upravo od Dinama doživio u Hajdukovu dresu nije nitko spominjao. Ni Filip Zubčić, skijaš koji na stazu odlazi sa šalom Bad Blue Boysa, ni Dubravko Ivaniš Ripper poznat po ljubavnoj pjesmi sa stihovima "I kolcem, i lancem, i bokserom u glavu, udari, razvali za Dinamovu slavu".
Sinkronizirani napad na Nikolu Vlašića, klubaški obojen i golootočki usmjeren, Hrvatsku razotkriva kao suštinski neuspjelo društvo. Otkako smo ga devedesetih počeli graditi dalje se od temelja nismo makli. Nema nikakve razlike između Tuđmanovih zapjenjenih govora protiv imena Dinamo - koji se ovih dana prigodno dijele po društvenim mrežama i u kojima "otac domovine" podučava mladež da je Dinamo srpsko ime i da svatko tko misli drukčije zaslužuje biti prognan iz njegove naci arkadije - i recentnih objava znanih i neznanih Hrvata protiv nogometaša koji je kao zaigrani dječak, iskren i neiskvaren, rekao samo ono što misli.
A misao mu je ispravna.
Navijačka logika
U svijetu kolektivnog sporta, nogometa posebice, navijačka logika je jednostavna: neprijatelj tvoga neprijatelja tvoj je prijatelj, a svaki poraz kluba koji je najveći rival tvome klubu, da sad ne ulazimo u razloge tim rivalstvima, tvoja je pobjeda. I nitko tko poznaje taj svijet u toj logici neće naći ništa nelogično, osim ako nije teško zatrovan.
Da, navijači Intera slave svaki poraz Milana, u domaćem prvenstvu i u Ligi prvaka podjednako, i nikome neće pasti na pamet zbog toga im zamjerati manjak patriotizma, čak ni onog paradnog. Igrače pak koji dres jednoga kluba zamijene drugim nazivaju izdajnicima. I taj im naziv do smrti ostaje, jer i igrači tih klubova, posebice oni domaći, nisu ništa drugo nego navijači. Kad su vječni derbiji u pitanju, nema tu nikakve razlike. Baš kao što je nema ni između Nikole Vlašića i Clausa Blümela.
Navijači Liverpoola i Uniteda otvoreno se mrze, bivši igrači tih klubova kao televizijski sukomentatori nimalo ne susprežu sreću kad im mrski klub gubi u Europi. Dapače, skaču po studiju kao blesavi i rugaju se kolegama koji navijaju za drugi klub. Kad je Liverpool u finalu Lige prvaka dohvatio manjak od 0:3 protiv Milana u domovima interista, iako nisu igrali tu utakmicu, slavilo se kao da su oni postali prvaci, dok je u Manchesteru, a ni njihovi nisu igrali, bio smak svijeta. I nitko nikome ne zamjera. Tu večer, tih 90 minuta, plus nadoknada, svi se mrze, a već sutra, zajedno su na poslu, u školi ili u rovu.
Tako je u normalnom svijetu. U kojem ničeg normalnijeg nema nego da se navijači Ajaxa i Feyenoorda ne podnose. Ili Olympiakosa i Panathinaikosa. Fenerbahčea i Galatasaraya. Boce i Rivera. Barcelone i Reala. Celtica i Rangersa. Želje i Sarajeva. Da, tako je čak i u Bosni. Zapravo, svugdje osim u Hrvatskoj, zemlji koja na križ razapinje one što govore, a štuje svece koji šute. Ili se ne sjećaju što su rekli.
