Dakle, za obrazac tehnički potkovanog i fizički dominantnog stopera koji je vezan uz njegov ‘dosje’ otkako se na veliku scenu probio u dresu Slaven Belupa, Katić je odigrao nekakvu prosječnu utakmicu. Kaskao je u zračnim duelima, da, ali gledajući brojke čovjek ne bi rekao da je odigrao baš loše.
Međutim, gledajući utakmicu, pogotovo uživo, stječe se značajno drugačiji dojam.
Prateći Katićev nastup protiv Lokomotive mogli ste (pred)vidjeti što se dogodi kad igraču dan krene iz lošeg u gore. Taj je njegov na kraju ‘fatalni’ autogol za konačnih 3:3 bio je nešto što se zaista može dogoditi bilo kome, makar je stvarno apsurdna početnička pogreška krenuti čistiti onakvu loptu desnom nogom, i to preko glave u petercu. No u cijelom nizu događaja to onda postane samo vrhunac lošeg niza i rezultat domino-efekta psihološkog nokdauna u kojem je Katić bio.
“Za mene kažu da sam emotivac. To je dio mene i to se nikad neće promijeniti”
Primjerice, u jednom se trenutku Katić našao u duelu s punih 20 centimetara nižim Lukasom Kačavendom, u kojem se ta ogromna razlika u fizičkim predispozicijama zapravo nije mogla osjetiti, pošto ga je 18-godišnji Kačavenda na kraju otresao, što mu je ujedno bio i jedini osvojeni duel na utakmici. Takvi detalji su jako indikativni, pogotovo ako nakon njih igrač Katićeva kalibra izađe vidljivo uzdrman.
Hajdukovi navijači u glavama sigurno nisu imali takvu sliku kada je posljednjeg dana ovoljetnog prijelaznog roka Katić stigao na Poljud kao zamjena za Marija Vuškovića. Njegova posudba iz Rangersa, ona s pravom otkupa, opravdano je viđena kao još jedan jako zanimljiv Hajdukov posao, onaj u kojem je rizik minimalan, a potencijalni dobitak velik. Hajduku je trebao dodatni stoper s karakteristikama donekle sličnih Vuškovićevim, ali s nešto više iskustva.
Rutina i ispadi
Katić je kao jedno od najzanimljivijih HNL-‘otkrića’ senzacionalno u ljeto 2018. iz Slaven Belupa prešao u Rangers kod Stevena Gerrarda, gdje se nametnuo kao ustaljeno stopersko rješenje. Njegova visina i snaga činile su mu prilagodbu na otočki nogomet kudikamo lakšom, a vrlo dobra igra s loptom u nogama — koju je još davnih dana u intervjuu za Telesport hvalio i Željko Kopić, trener koji ga je i afirmirao u Slavenu — samo ga je činila zaokruženijim profilom. Nažalost, teška ozljeda koljena zakočila je njegov napredak u Škotskoj taman kada je taj Gerrardov projekt dolazio do vrhunca, a oporavak je bio strašno dug i mukotrpan, i to ne samo vremenski.
“Baš mi se dogodilo da je to bila godina s koronom”, pričao je Katić o tom oporavku po dolasku, odnosno, povratku u Hajduk, u kojem je već jednom bio na probi, još tamo 2014. “Nitko nije mogao doći, ja nisam mogao nigdje ići. Bio sam u Glasgowu sam. Ne možeš se puno kretati, stalno pada kiša… Sve skupa mi je to pomoglo da sazrijem još više, da ojačam psihički”, dodao je.
Taj je psihološki aspekt sada ono što mu je svakako lajtmotiv posudbe i onog što od nje treba dobiti. Na neki se način on vrlo dobro ocrtava kroz njegove nastupe ove polusezone, koji se otprilike mogu pratiti prema generalnom momčadskom obrascu na određenoj utakmici. Krenu li za Hajduk stvari po planu, Katić će rutinski održavati svoju razinu; no, ako susret uđe u nekontroliranu ili naprosto nepovoljnu fazu, onda i njegova razina sigurnosti kao da opada.
Tako je bilo u porazu od njegova bivšeg kluba Slavena, koji je presudio i treneru Jensu Gustafssonu. Katić s Josipom Elezom loše iskomunicirao preuzimanje Ivana Krstanovića, zbog čega je kod prvog Slavenova gola najprije krenuo, a onda naglo stao i samo ‘ispao’ iz pozicije, da bi ubrzo nakon toga pogriješio i pri branjenju povratnog dodavanja Marina Laušića, iz kojeg je pao i drugi gol. I tu se onda događao niz loših odluka uvjetovanih uzdrmanim ulaskom u utakmicu, koje su se očitovale kroz samo tri od ukupno 11 osvojenih duela na tlu i žutim kartonom kao posljedicom. Slični su se njegovi ispadi događali i protiv Šibenika, kad je na Šubićevcu skrivio i onaj (prestrogi) jedanaesterac, ali i u pobjedi na Rujevici protiv Rijeke.
Ali kada momčad dobije stabilnost kroz strukturu, tu onda Katić očigledno prosperira. U derbiju protiv Dinama djelovao je kudikamo sigurnije i samouvjerenije, baš kao i Elez do njega; pogreške su bile svedene na sasvim minimalnu razinu, eventualno ponajviše kroz tek jedan od ukupno četiri osvojena zračna duela, i to je utakmica kakvu su sigurno u Hajduku imali u glavi kada su ga doveli na posudbu i uparili s Elezom.
Ostanak ili povratak?
S jedne strane, to je sjajna referentna točka za trenera Valdasa Dambrauskasa i dokaz koliko ponajprije dobro organiziran sustav podiže i samopouzdanje kod pojedinaca i daje im vjetar u leđa. S druge je to i pomalo obeshrabrujuće, jer i Elez i Katić uživaju renome profiliranih stopera, koji bi ipak individualno trebali donositi veću sigurnost u ‘otvorenim’ situacijama.
Velika odgovornost je svejedno na njima, jer se Hajduk u utrci za rezultatom ne bi trebao toliko oslanjati na to da se sistemski prikrivaju loše odluke i nerijetko neobjašnjivi kiksevi tako profiliranih igrača. Katić je još u Belupu zaradio reprezentativni poziv, dok je u 59 nastupa za Rangers stekao iskustvo igranja velikih utakmica — od Old Firma, u kojem je i zabijao, pa do europskih nastupa. To je otprilike razina na koju bi se morao vratiti, neovisno o tome je li mu ambicija povratak u Škotsku ili dobivanje stalnog ugovora u Splitu, pogotovo s nemalom otkupnom klauzulom vezanom uz njegovo ime.
Ipak, pauza od godinu i pol dana, koliko mu je trebalo da se vrati u natjecateljski ritam nakon te teške ozljede, svakako bi ostavila psihološki trag na bilo kome, a osobito onda kad i on sam za sebe ističe u kolikoj ga mjeri neki vanjski faktori znaju usmjeravati. U utakmici protiv Lokomotive zaradio je još jedan žuti karton, treći u pet posljednjih susreta koji je odigrao — a sva tri je zaradio u ove tri ispodprosječnog odigrane utakmice — čime se isključio iz kadra za strašno bitan ogled posljednjeg jesenskog kola protiv Osijeka. Sad treba vidjeti što je sljedeće — ostaje li u Hajduku do kraja posudbe, želi li klub otkupiti njegov ugovor ili će ga Rangers željeti prijevremeno vratiti sebi.
“Za mene kažu da sam emotivac”, naglasio je u već citiranom intervjuu za Dalmatinski portal. “Volim biti ‘unutra’, i kad igram i treniram ispoljavam emocije koje neki ljudi gledaju na drugi način. To je dio mene i to se nikad neće promijeniti”.
Koliko god to bilo nekako prikladno za opću razinu života u Hajduku i poveznice s etosom izgrađenim oko njega, emocije se na terenu moraju znati ispravno kanalizirati. One su “zajebane”, kako je to anegdotalno objasnio legendarni Ivica Hlevnjak; na igračima poput Katića je da ih učine zajebanijima za suparnika nego za sebe same.