Da, Hercegovina prirodno naginje Dalmaciji i logično da je većinski Hajdukova. Glupa priča o plavoj Hercegovini je samo mit koji ne pije vodu. 

Dolazim iz istih krajeva ko herceg, možda je porijeklo malo stjenovitije nego hercegovo. Naime, u škrtom kamenu na samoj granici prema Dalmaciji rođen je moj did, pa i moj otac. Kuća im bi u Hercegovini, dvorište u Dalmaciji. 2/3 zemlje su u Dalmaciji.. I tako poče priča. Moj did je bio mlinar, koji je za vrijeme Drugog Sv. Rata i poraća imao puno prijatelja iz Dalmacije i često je bio po Dalmaciji. Škrta je bila Hercegova zemlja, a još škrtija dalmatinska, podbiokovska. I tako za vrijeme rata ribari bi na svojim konjima donosili ribu, a did je bio mlinar, pa bi onda razmjena dobara bila loguična- bukara ribe za bukaru brašna. I već tad, u ratu i poraću počele su priče o Hajduku.. Did ih je upijao, i jednom, nekad početkom 50-ih godina odluči otići na utakmicu u Split. Upregao je konje, pa sa još nekoliko prijatelja preko Lovreća, Blata na Cetini, do Splita da vidi to "Bilo čudo". Bila je to utakmica protiv Dinama, priča kaže Krstulović dade 2, Broketa 1. Did se zaljubi u Hajduk. U Vukasa, Matošiće, Broketu i ostale čarobnjake. I od tada na kolima sve do 70-tih ode na desetke i desetke utakmica. Ćaća kaže da nije bio dug put, svega 85-90 kilometara. 4-5 sati treskanja do Starog Placa. Ali nije bilo teško.

Ćaća ode na zanat 1958. u Grad na Neretvi. Radio tu, ali koristio svaku priliku da se vikendom vrati na krš, u svoju rodnu kuću, pa s didom ode do Splita. I tako je radio na Neretvi, sve do jednog dana kad je dobio terenski rad u Splitu. Posao ga dovede na tadašnji Hotel Lav, a godina je 1971. Prva utakmica protiv Dinama mu ostala u sjećanju, kaže Pavlica 2 i Lemešić 1 za pobjedu. Zadnja protiv Olimpije je samo stavila šlag na tortu. I ostao je živjeti u Splitu sve tamo do 75. kad ga put nanese ponovno na Neretvu, u predivni Mostar, a ljubav prema majci ga ostavi u ovom gradu. To ništa ne promjeni, svaki vikend su se spuštali u St na utakmice, polovicom 70-ih je već imao svoju firmu, i dao veliku financijsku injekciju za izgradnju Poljuda. "Navijači iz Mostara doniraju za izgradnju Poljuda"- tako je bio naslov u sportskoj rubrici u Slobodnoj, a mater i ćaa na slici. Ja sam se malo kasnije rodio, moja prva je bila protiv Partizana pod Bijelim Brijegom na Veležovom Februarskom turniru. 1987. godina, meni par godina, ne sjećam se najbolje, ali kaže ćaća da smo na penale izgubili od Partizana. Bez obzira na poraz i ja se zaljubio u Bile i do danas ostadoh uz klub. Kao i moj ćaća i did. Nažalost sva trojica nikad zajedno nismo došli na stadion, jer je did umro prije mog rođenja. Ali sam s ćaćom još i danas vrlo često gost na Poljudu. A did nas gleda odozgo i navija zajedno s nama.

To je još jedna priča Bile Hercegovine, a DPH Mostar je i danas uvijek među top 4-5 društava. I to je dokaz da je Hercegovina Hajdukova. Posušje, pola Gruda, pola Širokog, Ljubuški, Čapljina, Duvno, Livno, Mostar, Stolac... Sve jake Hajdučke utvrde. I nikad nas neće štufat. 

Da, Hercegovina prirodno naginje Dalmaciji i logično da je većinski Hajdukova. Glupa priča o plavoj Hercegovini je samo mit koji ne pije vodu. 

Dolazim iz istih krajeva ko herceg, možda je porijeklo malo stjenovitije nego hercegovo. Naime, u škrtom kamenu na samoj granici prema Dalmaciji rođen je moj did, pa i moj otac. Kuća im bi u Hercegovini, dvorište u Dalmaciji. 2/3 zemlje su u Dalmaciji.. I tako poče priča. Moj did je bio mlinar, koji je za vrijeme Drugog Sv. Rata i poraća imao puno prijatelja iz Dalmacije i često je bio po Dalmaciji. Škrta je bila Hercegova zemlja, a još škrtija dalmatinska, podbiokovska. I tako za vrijeme rata ribari bi na svojim konjima donosili ribu, a did je bio mlinar, pa bi onda razmjena dobara bila loguična- bukara ribe za bukaru brašna. I već tad, u ratu i poraću počele su priče o Hajduku.. Did ih je upijao, i jednom, nekad početkom 50-ih godina odluči otići na utakmicu u Split. Upregao je konje, pa sa još nekoliko prijatelja preko Lovreća, Blata na Cetini, do Splita da vidi to "Bilo čudo". Bila je to utakmica protiv Dinama, priča kaže Krstulović dade 2, Broketa 1. Did se zaljubi u Hajduk. U Vukasa, Matošiće, Broketu i ostale čarobnjake. I od tada na kolima sve do 70-tih ode na desetke i desetke utakmica. Ćaća kaže da nije bio dug put, svega 85-90 kilometara. 4-5 sati treskanja do Starog Placa. Ali nije bilo teško.

Ćaća ode na zanat 1958. u Grad na Neretvi. Radio tu, ali koristio svaku priliku da se vikendom vrati na krš, u svoju rodnu kuću, pa s didom ode do Splita. I tako je radio na Neretvi, sve do jednog dana kad je dobio terenski rad u Splitu. Posao ga dovede na tadašnji Hotel Lav, a godina je 1971. Prva utakmica protiv Dinama mu ostala u sjećanju, kaže Pavlica 2 i Lemešić 1 za pobjedu. Zadnja protiv Olimpije je samo stavila šlag na tortu. I ostao je živjeti u Splitu sve tamo do 75. kad ga put nanese ponovno na Neretvu, u predivni Mostar, a ljubav prema majci ga ostavi u ovom gradu. To ništa ne promjeni, svaki vikend su se spuštali u St na utakmice, polovicom 70-ih je već imao svoju firmu, i dao veliku financijsku injekciju za izgradnju Poljuda. "Navijači iz Mostara doniraju za izgradnju Poljuda"- tako je bio naslov u sportskoj rubrici u Slobodnoj, a mater i ćaa na slici. Ja sam se malo kasnije rodio, moja prva je bila protiv Partizana pod Bijelim Brijegom na Veležovom Februarskom turniru. 1987. godina, meni par godina, ne sjećam se najbolje, ali kaže ćaća da smo na penale izgubili od Partizana. Bez obzira na poraz i ja se zaljubio u Bile i do danas ostadoh uz klub. Kao i moj ćaća i did. Nažalost sva trojica nikad zajedno nismo došli na stadion, jer je did umro prije mog rođenja. Ali sam s ćaćom još i danas vrlo često gost na Poljudu. A did nas gleda odozgo i navija zajedno s nama.

To je još jedna priča Bile Hercegovine, a DPH Mostar je i danas uvijek među top 4-5 društava. I to je dokaz da je Hercegovina Hajdukova. Posušje, pola Gruda, pola Širokog, Ljubuški, Čapljina, Duvno, Livno, Mostar, Stolac... Sve jake Hajdučke utvrde. I nikad nas neće štufat. 

Zapravo je situacija po meni uvik ista, samo je pitanje od vremena do vremena kako ce koliko ljudi zaintrigirat više, uvik su to manje više isti ljudi na kraju krajeva