Herceg1911 je napisao/la:
Pozdrav ljudi moji. Dugo vas već pratim i čitam. Pošto je ovo moj prvi upis ovdje, a akobogda biće ih dosta u budućnosti, red je da se malo i predstavim. Pogotovo zbog toga što imam osjećaj da većinu vas ovdje već dugo i dobro poznajem i kužim vaš pojedinačni način razmišljanja. Bez obzira što nas veliku većinu ovdje ista neizmjerna ljubav veže, vidim da je atmosfera posljednjih nekoliko dana dosta naelektrizirana i da su rasprave žučne, pogotovo one o temama ljubavi, osjećaja, ko je pravi navijač a ko nije, pretplatama, članstvu, odlascima na stadione, potrošnji u fan shop-u i slično. Vratiću se ovome s poantom na samom kraju nakon sljedećeg....
Djed, Split, mornarica, prva polovica prošlog stoljeća. Planula je ljubav u hercegovačkom tvrdom srcu prema Dalmaciji, prema gradu, ljudima, prema stilu i načinu života. I prema klubu. Mada je to sve skupa svakako jedno te isto. Samo to treba shvatiti. Ljubav prenešena na mog oca. Njegovi odlasci motorinom u Mostar na prve utakmice Hajduka, pa poslije u Split. Moje prve slike vezano za ovu bolest su vezane za Šurjaka. Pa kasnije za Baku. I gledanje utakmica na tv-u dok stari luduje i skače s prijateljima po kući. Odlasci u Split, prve utakmice, prvi privjesci, kalendari Hajduka s reklamom Teta Olga, prvi šalovi iz Italije sa šahovnicom ( bar su nam tako govorili, da su iz Italije ), iz tadašnje a još više današnje perspektive sve same relikvije i svetinje. Onda dolazi rat i prvo prvenstvo Hrvatske. Moje izbjeglištvo iz ratom ubijenog, malog , suncem okupanog hercegovačkog gradića. U Split. Prva prava pijanstva. Prvi odlasci na Hajduka bez pratnje. Sjever. U tom ludom, teškom i jebenom vremenu ja živim svoj san. Dječački, naivni, nevini, neokaljani dječak. Čista emocija. Poslije toga.... Sve. Liga prvaka,Torcida, gostovanja, prvo Hr pa onda sve drugo. I stvari koje nisu ni za spominjanje. Nestao naivni , neokaljani, nevini dječak. Ali emocija ostala. Emocija koja je u mojoj djeci dobila neku novu dimenziju. Još čistiju. Sigurniju. Bez nestrpljivosti. Samo ljubav....
Pretplatnik sam godinama. Svi su mi pretplatnici. I supruga koja se srećom davno pomirila sa činjenicom da ovo nikada neće prestati i da nas na dan kada igra Hajduk ne treba ni pokušavati smirivati niti treba razumjeti našu tugu, očaj ili sreću. Članovi smo također ( bez obzira što se s modelom i određenim stvarima možda i nisam u potpunosti ili nimalo slagao ). Za sva vrimena, fan shop, dresovi, svi mogući šalovi, akcije, Mišo, sve imamo. I akobogda, Bože daj samo dovoljno para, uvijek ćemo tako. Moj Hajduk je moj djed s početka priče. I moj ćaća. I moj Split. I moja Hercegovina. I moje sunce. I moje more. I barka. I panula na zubaca s ćaćom. I moja Neretva. I moja djeca. I moj sjever. I moja djeca. Moj Hajduk je moj život.
Natrag na početak priče i početak ovog upisa. Velika većina nas ovdje samo jednu želju ima.... u to ne treba sumnjati. Svi smo mi u po litra. A opet svi s nekim svojim razlozima, sitnicama, krupnicama, svi posebni i svi ludi na svoj način. Nema nas dvoje potpuno istih. Zato svijete moj dragi, manje prepucavanja oko nebitnoga, manje mjerenja čiji je veći - posebno u temama ko ga voli više, koji je način ispoljavanja te ljubavi i koliko je para neko potrošio u ime te ljubavi. Pored svih drugih stvari, mi smo ogledalo našeg Hajduka. Neka vam je to uvijek na pameti. Njegova najveća snaga, druge veće snage od nas nikada nije imao niti će ikada imati. Samo ljubav i uprimo svi u isto. I bićemo opet šta smo bili. Sto posto. Sigurno. Jer drugačije ne može biti...
