Prevelik je Hajduk
Ispričat ću vam nešto veće. Nešto što razlikuje male od velikih klubova.
Male od velikih ljubavi.
Dok se moja Lucka borila s leukemijom, jedno vrijeme je sobu dijelila s jednim predivnim dječakom.
Dječak se borio sa strašnom bolešću. Punih deset godina od svojih nježnih 13 proveo je po bolnicama. Medicinski fenomen. Užasno teška dijagnoza.
Nije bio poput druge djece na odjelu. Njegove prelijepe oči bile su umorne. Što god sam pokušala, nikad mi se nije nasmijao. Silno sam se trudila odobrovoljiti ga, ali nikako mi nije polazilo za rukom. Nisam odustajala.
Sve do jednoga dana. Igrao je Hajduk, gledali smo zajedno u tom bolničkom sobičku utakmicu.
U trenutku kad smo zabili gol, dječak se nasmijao, digao svoje izmučene ručice pune braunila u zrak i zapljeskao uz popratni “Bravooooo, tooooooo!”
Tada sam mu prvi put čula glas. Vidjela prekrasan osmijeh.
Od toga dana, svaki dan bih, pri dolasku u bolnicu Luci, u trafici u prizemlju bolnice kupovala nekoliko paketića sličica za Hajdukov album. Ušla bih u sobu, oprala ruke te bih nježno na njegov krevet položila tih par paketića sa sličicama. Nije volio razgovarati, ali bi mi se uvijek nasmijao tim svojim prelijepim okicama.
Srce mi je bilo puno.
Samo sam ponavljala u sebi:”Isuse, hvala ti na Hajduku. Hvala ti što nečime mogu obradovati to milo dite.”
Bližilo se božićno vrime i razmišljala sam kako bih mogla razveseliti dicu s odjela. U srcu mi je najveći izazov bio Josip, ali znala sam čime ga jedino mogu razveseliti. Tada sam se javila Lovri Kaliniću i zamolila ga bi li mogao riješiti dres s potpisima prvotimaca za jednog divnog dječaka. Lovre, divan čovjek kakav je, odmah je pristao. Već idući dan donio je Hajdukov dres s potpisima prve momčadi. Tu je bio i balun s potpisima. Šalovi, zastavice. Puna vreća Hajdukovih rekvizita koji su onome kome su bile namijenjene, bile prave pravcate relikvije. Bog blagoslovio našeg dobrog Lovru. ❤️🙏
Sjećam se kao jučer. Bio je Badnjak, ulazim na onkologiju i Josipa nema u sobi. Kažu da je u dnevnoj bolnici, da prima terapiju. Ulazim u sobicu, a tamo uz njegovu bolesničku postelju stoji njegova mila majčica. Kako dobra žena, kako mila.
“Na dobro vam došao Badnjak, neka se naš Gospodin rodi...” Počnem govoriti prigodnu badnjačku čestitku, ali prekine me dosta bolan prizor pa jedva procijedim kako sam donijela nešto što je Josipu poslao njegov Hajduk.
Kad sam izvadila dres, dječakove oči zaigraše od radosti, a umorne usnice razvuku mu se u osmijeh.
Srce mi se u tom trenutku paraliziralo u dvojakoj emociji: u boli zbog silnog trpljenja djeteta (na to se čovjek nikada ne navikne) i radosti jer sam mu isporučila nešto što ga je u toj boli na trenutak obradovalo.
Dva mjeseca nakon ovoga susreta, Josip se preselio svom Gospodinu. Otišao mu je u Hajdukovom dresu.
Da u svojih 111 godina Hajduk ništa nije postigao, te 2013. osvojio je na Badnjak najveći trofej. Veći od svih liga prvaka zajedno.
Osvojio je umorno srce bolesnog djeteta i usprkos patnji, izmamio je osmijeh na licu djeteta koje se ničemu drugome više nije moglo radovati.
To vam je Hajduk. Vezivno tkivo. Fugamol ljubavi. Teško to mogu objasniti. To se mora živjeti.
Nije to samo nogomet. Nije to samo klub. To je fugamol. Okupljalište.
Ako mislite da se veličina kluba mjeri po trofejnoj vitrini i milijunima na računu, onda Hajduk definitivno nije klub za vas.
Mislite da sve u životu mora biti potpuno logično i smisleno?! Ako je tako, Hajduk nije klub za vas.
Vjerujete da su emocije zajebane i da je Ljubav najjači fugamol?
Vi ste jedan od nas. Hajduk je klub za vas.
Sritan ti rođendan, moj Hajduče. Sutra će s tobom slaviti ekipa s nebeske i poljudske tribine.
S puno ljubavi koju ne znamo i ne možemo objasniti, ali je znamo živjeti.
111 godina to traje i nikad nas neće štufat’.
❤️💙
