nane bilić je moja generacija, znan ga sto godina........

izvan nogometa......sjajan lik, u svakom pogledu, i karakterno, a šta se pameti tiče, govori četri strana jezika, završija je pravo, ako ništa, uvik more komentirat balun na kakvom sky-u, englezi ga obožavaju

nogometno......istina, namistilo se da je stavija luku, eduarda i čorluku u reprezentaciju, šta je nogometno bila potpuno ispravna odluka, ali je pomogla da mamić zaradi toliko, da može vladat kompletnim hrvatskim nogometom i terorizirat sve oko sebe.......

al isto tako, da je populist, ka šta nije, izbacija bi niku kranjčara na glavu iz reprezentacije.........

da je to napravija, dobija bi aplauz široke narodne mase, a bogami i od mamića, jer je niko jedini ikad, koji mu je pokaza zube, a da nije ni tad, ni nikad posli podvija repicu.......

e nane ga nije izbacija, dapače da mu je maksimalno povjerenje

nije se nane ubija za pomoć hajduku, al isto tako nikad nije ni pizdija bezveze.......sve skupa, meni je on odličan, a vi kako oćete.....

na koncu, konca, baren je deset puta reka da sebe ne vidi na klupi hajduka......tako da nema straja šta se toga tiče 

Mladozenja:

Vratimo se mi tvojim počecima. Otac ti je bio zvijezda Hajduka. Pretpostavljam da si od njega naslijedio ljubav prema nogometu i prema Hajduku?

Od treće do šeste godine sam živio u Španjolskoj, gdje mi je igrao otac. Brat i ja smo bili na svim utakmicama Raya i naravno da se tu rodila ljubav i želja da i ja jednom igram nogomet. Dogovor je bio da će kad se vratimo u Hrvatsku brata i mene otac upisati na nogomet.

Tako je i bilo. Sa šest godina sam krenuo u Lavčeviću i nakon godinu dana sam došao u Hajduk, u kojem sam prošao sve mlađe kategorije dok nisam stigao do prve momčadi. Rekao bih da se u Španjolskoj rodila ta ljubav. Oca sam gledao protiv Reala, Barcelone i svih ostalih tamošnjih velikana i jasno da je to klincu od tri-četiri godine bilo impresivno. Već tada sam znao da ću biti nogometaš.

Dijete si Hajduka. Kakav je osjećaj bio zaigrati za prvu momčad? Pretpostavljam da ti se tada ispunio san?

Naravno. Kao mali sam gledao svaki dan očeve utakmice za Hajduk, tada na starim VHS kazetama. Pa onda ona povijesna Liga prvaka i Ajax. Kao klinac sam trenirao u Hajduku, skupljao sam lopte na utakmicama u vrijeme kad je Hajduk bio prvak i ta me atmosfera s Poljuda baš zarazila.

Svakim danom je sve više rasla ta ljubav prema Hajduku. Skoro svakom klincu u Dalmaciji je Hajduk svetinja, svatko je kao mali sanjao da će igrati na Poljudu, a meni se ta želja ostvarila. Sad kad tako gledam, da, mogu reći da mi se dječački san ispunio.

Je li ti žao što je tvoja priča s Hajdukom na neki način završila dosta nespretno i razočaravajuće, počevši od one afere s vjenčanjem do prodaje u Dinamo, zbog čega si za Torcidu preko noći postao izdajnik?

Nije mi i dalje jasno zbog čega je ispao toliki cirkus s tim vjenčanjem kad se znalo za to nekih osam mjeseci ranije. Tada sam bio u Dugopolju, trebao sam i dalje tamo ostati još cijelu sezonu. No dogodilo se da Radošević nije potpisao profesionalni ugovor s Hajdukom i vratili su me iz Dugopolja. Ipak, nakon mjesec dana je Radošević ipak potpisao, ali tada sam ostao u klubu.

Sjećam se da je bio trener Balakov. Nisam bio ljut što sam bio na posudbi u Dugopolju, štoviše, bio sam sretan i zadovoljan. Najvažnije mi je tada bilo da igram, Dugopolje mi je bilo blizu, a igrao sam u klubu koji se borio za biti prvak druge lige.

Čak sam rekao Balakovu da bih otišao u Dugopolje jer mi je bilo jasno da u Hajduku neću odmah dobiti mjesto u prvom sastavu, a ponavljam, želio sam igrati.

Na polusezoni sam se vratio, Balakov mi je na pripremama rekao da ostajem u klubu. S njim sam razgovarao i otvoreno sam mu rekao da ako me ne vidi u prvih 14-15 igrača, da mi to kaže i da ću u tom slučaju otići negdje gdje ću igrati. No Balakov mi je rekao da nema šanse da bilo gdje odem i rekao mi je da ozbiljno računa na mene.

Nakon te polusezone koja je bila više nego dobra Balakov je otišao, a došao je Miše Krstičević. Za pir su svi znali, čak mi je predsjednik Brbić i čestitao na tome i zaželio mi je svu sreću. No što se dogodilo?

Utakmicu prije Dinama, protiv Belupa sam zabio dva gola, a novinari su tek onda počeli potencirati priču da se ja ženim umjesto da igram u derbiju. Do te utakmice nikoga nije bilo briga gdje sam, što radim i za koga igram, a onda sam, eto, preko noći, postao igrač bez kojeg se ne može u derbiju.

Tada je krenuo cirkus. Novinari su mi stalno dolazili pred kuću, dolazili su pred kuću moje žene, pričali sa susjedima i počelo se pričati da kako se ja mogu ženiti umjesto da igram za Hajduk protiv Dinama. Nakon toga su mi s tribina počeli vikati ''mladoženja, mladoženja". No nije mi to smetalo, shvaćao sam to kao šalu.

Nakon toga ne mogu reći da se nešto bitno promijenilo, bio sam glavna tema možda dva-tri tjedna, poslije se to zaboravilo. Stvarno bih lagao kad bih rekao da sam osjećao da me nakon toga netko u Splitu krivo gleda. Štoviše, s Mišom smo imali odličnih utakmica, a ja sam igrao jako dobro. Na kraju te sezone smo uzeli Kup, a to je bio zadnji trofej koji je Hajduk osvojio.

Zar nije Tudor bio na klupi u ste uzeli Kup?

Je, ali on je stigao zadnjih par kola, do tada je Krstičević bio na klupi. U prvoj utakmici finala Kupa mi je stradala zadnja loža, tako da drugu utakmicu nisam ni igrao. Ušao sam u zadnju godinu ugovora i Hajduk mi je ponudio novi. Dogovorili smo se, produžio sam na nove tri godine, a Tudor mi je došao i rekao da bi volio da budem desetka.

Sve je bilo u najboljem redu, a onda su počeli problemi. Kako i zbog čega, to očito nećemo nikad saznati. Dogodile su se neke situacije koje mi ni danas nisu jasne.

Na koje situacije točno misliš?

Konkretno, na Tudora. Najprije mi daje desetku i kaže mi da od mene očekuje da budem vođa ekipe, a onda me zabetonira na klupu ili me gura na poziciju koja mi nije prirodna. Što se dogodilo, ne znam, čuo sam neke priče koje su mi onda bile smiješne i koje su mi i danas smiješne.

Najvažnije mi je da se mogu pogledati u ogledalo. Jasno mi je da će uvijek biti onih koji će tvrditi ovo ili ono, ali meni je najvažnije da ja i moji najbliži znamo pravu istinu i ono što se točno dogodilo.

Kakve priče si čuo?

Nakon tog finala Kupa sam mjesec dana pauzirao zbog ozljede. Počela je nova sezona, vratio sam se i u prve tri-četiri utakmice sam zabio četiri gola. Krenuli smo odlično, nakon 13 kola smo bili prvi, a ja sam krenuo jako dobro. Onda je nakon reprezentativne stanke došla utakmica s Dinamom. Ne znam što se dogodilo u ta dva tjedna, ali tu utakmicu sam završio na klupi.

Bio sam šokiran. Ne zato što sam bio na klupi, već zato što mi nije bilo jasno zbog čega. Moj menadžer je tada zvao predsjednika Brbića da pita što se događa.

Jer baš u to vrijeme sam dobio poziv u reprezentaciju, a onda sam odjednom bez ikakvog objašnjenja završio na klupi. Želio je vidjeti što se događa. Brbić mu je rekao da Tudor svima priča kako ja glumim zvijezdu na terenu. Ja glumim zvijezdu? Mislio sam da me netko zeza.

Bilo mi je to van svake pameti jer svatko tko me imalo poznaje zna kakav sam, kakav sam čovjek. Zato mi je cijela ta priča bila sumnjiva. Idući dan je bila utakmica, dobili smo Dinamo 2:0 s dva gola Pašalića. Uoči utakmice nisam želio raditi problem, smatrao sam da to ne bi bilo profesionalno, ali nakon susreta sam tražio razgovor s Tudorom jer me zanimalo što se dogodilo.

Tada mi je Tudor rekao da sam mu 14. igrač. Poludio sam. Nakon svega, nakon što mi je prije dva mjeseca dao desetku, nakon što sam u prvih par kola zabio nekoliko golova i odigrao odlično, čovjek mi kaže da me vidi kao 14. igrača.

Tada su počeli pravi problemi. Par utakmica bih sjedio na klupi, pa bi me jednu utakmicu stavio na lijevo krilo, pa jednu na desno. Inače, poznato je kako je brzina moja jača strana, je li tako? Nikad nisam znao što ću igrati i hoću li uopće igrati.

Cijela sezona je bila teško razočaranje. Sjećam se da su i novine pisale: "Od reprezentacije do klupe." Stvarno, i danas ne znam što se točno dogodilo. Najviše u svemu tome me pogađalo što su se laži širile o meni, to da ja glumim neku zvijezdu. Preko noći sam od reprezentativca postao višak, završio na klupi Hajduka, a da nemam pojma zbog čega.

Nakon tog razgovora s Tudorom, kad mi je rekao da sam mu 14. igrač, više nisam razgovarao s njim. Ne samo ja nego nitko od igrača jer je postavio neki svoj gard i nije želio razgovarati ni s kim. Izgurao sam nekako tu sezonu, a onda je stigla ponuda Dinama. Tada su mi došli Brbić i Vučević i doslovce su me molili da prihvatim ponudu.

Rekli su da klub nema love, da ne mogu nikoga prodati osim mene, da ću tako spasiti klub i sebi karijeru jer me, eto, Tudor ne želi. Rekao sam im, ako je takva situacija, što se mene tiče - nema problema. Čak sam im oprostio jedan dio dugovanja. Da mi je netko samo dva dana ranije rekao da ću iz Hajduka otići u Dinamo, rekao bih mu da je lud, ali stvarno se sve brzo odigralo.

Objasnili su mi da ću tim potezom spasiti klub, rekli su mi da Tudor na mene ne računa i samo sam želio otići tamo gdje ću igrati. Bilo mi je jasno da će to odjeknuti kao bomba, to da desetka Hajduka i reprezentativac odlazi u Dinamo. Bio sam svjestan svega toga, ali očito je tako to moralo biti. 

Kako si rekao, Brbić ti je najprije čestitao na svadbi, a kasnije te zbog toga klub kaznio. Nakon prelaska u Dinamo nisu ti stali u zaštitu i pustili su da u javnost i među navijače ode priča da si izdajnik kluba iako su ti govorili da si spasitelj. Jesi li razočaran postupcima tadašnje uprave kluba?

Apsolutno. Niti u jednom trenutku u cijeloj toj priči nisam osjećao da imam njihovu podršku. Splitsko sam dijete, Hajdukovo dijete. Cijeli sam život bio u Hajduku, otac mi je igrao za Hajduk, na svakoj sam utakmici davao sve od sebe za taj klub, a onda su me utopili na takav način. Mislim da su trebali sasvim drugačije reagirati.

Ne kažem da su trebali na sva zvona vikati da sam spasitelj kluba, ali trebali su reći samo istinu i predstaviti je javnosti. Trebali su u novinama objasniti čitavu situaciju, reći jasno što su rekli i meni, a ne oprati ruke od svega. Jasno mi je da bih ja i dalje bio taj negativac koji je otišao u Dinamo, ali sve bi bilo puno lakše da su samo rekli istinu.

Tako bih ja postupio da sam bio na njihovom mjestu, no danas ne krivim nikoga za ništa. Za mene je to završena priča. Sve ima svoje zašto i zato. Tada sam bio mlad, razočaran, ali znao sam da moram ići dalje. Da mi je netko tada rekao kako će mi se karijera razvijati, da ću igrati u Dinamu, da ću doći u Rijeku i s njom uzeti naslov i biti najbolji igrač lige, rekao bih mu da nije normalan.

Mislio sam da nikad neću igrati za niti jedan drugi klub u HNL-u osim za Hajduk, sanjao sam osvajati naslove s Hajdukom, a na kraju sam uzeo duplu krunu s Rijekom i bio najbolji igrač lige. To je život.

Koliko su te pogađale uvrede Torcide?

Kad sam otišao u Dinamo, tada sam na svakodnevnoj bazi doživljavao najgore uvrede. Nevjerojatne stvari su mi pisali u porukama, par puta su me i zvali s nekog skrivenog broja i svašta mi govorili. Prijetili su i meni i obitelji. Govorili su mi da se ne vraćam u Split jer će mi polomiti noge.

Na stotine i stotine sam takvih gnjusnih poruka primio. Kad sam uspio prebroditi taj period, koji je stvarno bio užasan, kasnije je sve postalo lakše. Jednostavno, čovjek se na sve navikne, što te ne ubije, ojača te. Jednostavno sam promijenio film u glavi, prihvatio sam to da ću uvijek za njih biti izdajnik i shvatio sam da moram ići dalje.

Neke stvari u životu ne mogu promijeniti, a nisam se imao namjeru nikome pravdati. Tako da sve ono što su mi vikali kad sam došao u Rijeku i kad sam se u Rijeku vratio s posudbe iz Belgije, za mene nije bilo ništa novo. Sve sam to doživio. Kad preživiš ono najgore, sve ostalo ti postane normalno.

Naravno da to ne treba biti normalno i da ne smije biti normalno, ali što da radim drugo? Jednostavno sam se navikao na to i pokušao sam uvijek biti maksimalno korektan u odnosu prema Hajduku. Zabio sam im puno golova, ali nikad niti jedan gol nisam slavio. Iz poštovanja prema klubu.

Jer kad se sjetim Hajduka, uvijek mi na pamet padnu divne gospođe, čistačice i kuharice, te svi divni ljudi koji su davali sve od sebe da bi nama u klubu bilo bolje. Za mene su oni Hajduk, ti ljudi, svi moji bivši suigrači i treneri koji su me vodili kao klinca. Oni su za mene Hajduk, a ne neki prolaznici koji su se, eto, našli na nekim pozicijama u klubu u nekom trenutku. 

Koliko je bilo teško slušati kako ti s tribina vrijeđaju oca i obitelj?

Grozno je bilo. Rekao sam, profesionalac sam, svjestan sam bio što će se dogoditi i navikao sam se na to. Da nisam, onda bi bilo upitno jesam li uopće za ovaj posao. Srećom, mene su napadali, nisu mi dirali suprugu i djecu. Kad bih došao u Split, njih nekoliko bi došlo na metar od mene, prijetili bi mi, vrijeđali bi me, jednom su mi oštetili i auto. Hvala bogu, nikad nije eskaliralo u nešto teže.

Svjestan sam da će mi se takve stvari u Splitu događati kad god dođem, i danas mi netko na ulici zna nešto dobaciti. Nije kao što je bilo na početku, ali uvijek kad se nešto dramatično događa u Hajduku, netko će izvući moje ime i onda slijedi paljba po meni.

Imam osjećaj kako neki novinari svako malo spomenu mene u negativnom kontekstu samo kako se nikad ne bi zaboravilo da sam izdajnik: "Ej, to je onaj kojeg moramo mrziti. Znate, to je onaj mladoženja koji je odbio igrati protiv Dinama."

Situacija je takva da u Splitu ne mogu biti opušten, znam da u svakom trenutku netko može doletjeti i nauditi meni ili, što bi bilo najgore, mojoj obitelji. Nije me briga za mene, ali ne diraj mi ženu i djecu. Srećom, nije otišlo toliko daleko, više se to sve skupa zadržalo na meni.

Pa znali smo da su Brlja i co bili lignje, beskičmenjaci koji su uništili klub. I tad se govorilo da su gurali prodaju Franka. Kako bilo, gadi mi se i pomisao na taj period, riga mi se od tih ljudi