Kad ti je glavna mantra bezuvjetna ljubav prema klubu di je zviždanje nakon onakve predstave zločin, a uhljebljivanje i nesposobnost pojave koja se ne sankcioniraju onda dobiješ ovo šta imamo danas.

Usporedbe s obitelji su jednako tako promašene, jer volit nekoga ne znači puštat ga da propada, upravo suprotno. Ljubav je gurat tog problematičnog člana obitelji kad mu ne ide, uputit mu kritiku, možda i grublju riječ jer na kraju dana bitno je njegovo stanje za godinu il dvi dana i izrastanje u normalnu osobu.

Šizofrenične osobe ko ona žena koja se dere jer ovaj zviždi su suprotno od svega šta ljubav prema klubu predstavlja. Ako san išta skužija zadnjih pet godina to je da je ljubav prema Hajduku postala instagram stvar i đir koji se dobro prodaje u ovoj sredini, a zbog mantranja o tome da su rezultati nebitni, a ideali vječni dobili smo vojsku retarada koji na neki bolestan način i uživaju da je ovako loše jer se ONI mogu predstavit kao pravi zaljubljenici u Hajduk

Te ljudi niti ne zanima možda i najbitnije pitanje, a to je zašto kopamo po dnu već toliko godina i di mi to griješimo da skoro svaku godinu proživljavamo identičnu noćnu moru.