Ono što se po pitanju cijele ove priče olako ignorira je cijena alternative. Kad se uzme u obzir sama veličina stadiona i cijena stolice, te odokativno ulaganje u popratnu infrastrukturu, bez koje nema modernih stadiona, minimum minimuma za Brodaricu iznosio bi 150 milijuna eura s tendencijom da vjerojatnije bude biliži brojci 200. Grad Split to ne može. Država bi možda u nekom nategnutom scenariju i mogla, ali sigurno neće. A i da i jedni i drugi mogu i hoće, a ne mogu i neće, gradu Splitu i dalje ostaje golemi problem Poljuda kojeg bi trebalo sanirati i održavati.
Poljud se neće srušiti nikada i za to, osim kulturno-povijesno-arhitektonskih faktora, koji nisu nimalo nebitni ni bezazleni, postoji barem 150 milijuna razloga. U državi koja ima takav odnos prema sportskoj infrastrukturi da grad veličine kvarta u Londonu ima dva stadiona od 30+ tisuća stolica u 1 km udaljenosti? Utopija prve klase.
Također, zaboravite da će se ikad toliki privatni novci uložiti u sportsku infrastrukturu u Hrvata. Mi smo premalo tržište. I da, znam da postoji opcija financiranja iz stambenog dijela projekta, ali pritom se nameće sasvim logično pitanje koje će postaviti svaki poduzetnik s gramom mozga u glavi... "A što će mi onda stadion? Idem negdje drugdje."
Summa summarum, trebali bi se lupati nogom u guzicu što je država odlučila barem djelomično uskočiti za ono o čemu je grad trebao misliti odavno.
A što se "pravog velikog nogometnog stadiona bez atletske staze" tiče, budite sretni da nešto takvo dožive naši unuci.
[uredio Obični d0d0 - 15. listopada 2024. u 16:54]