Vladimir Balić za T portal:


Vladimir Balić: Igrao sam za šleper brašna, a onda uništio Prosinečkog i Dinamo. Hajduku bih dao život, a onda su mi ono napravili
https://archive.is/q0gsP

To vam je bio prvi posao nakon odlaska iz Hajduka 2015.?
- Da, prvi ozbiljniji posao i moram reći da sam baš zadovoljan. A kako i ne bih bio nakon onog razočaranja kad sam morao otići iz Hajduka. U Hajduku sam bio pet godina, bio sam zadužen za vratare u omladinskoj školi i u B momčadi. Obavljao sam posao voditelja programa. Tada smo imali na Poljudu sve najbolje mlade hrvatske vratare. Grbić, Letica… Da je bilo više pameti, trebali su doći kod nas i Nevistić i Malenica. Sve je bilo riješeno, ali eto. Neki ljudi su mislili drugačije.

Što se dogodilo?
- U Hajduk je tada došla nova Uprava, a u tom klubu kad god vas žele ocrniti i osporiti, onda kažu da vas zanima samo privatni interes. Je*bo im ja mater, njima i privatnom interesu. Svašta su pričali. Od toga da sam dinamovac do toga da se bavim isključivo privatnim interesima. U izvještaju koji sam predao prema protokolu jasno je stajalo da je već bilo gotovo da nam dođu Malenica, Nevistić i mali Čorić, koji je kasnije branio za Istru.
Kako sam u to doba radio s vratarima u reprezentacijama U-17 i U-19, te sam klince jako dobro upoznao i znao sam koliko mogu i koliko vrijede. Svi su oni trebali biti vratari Hajduka, ali, naravno, kako to već u Hajduku biva, to su odbili da bi obranili neke svoje poluproizvode i rekli da su ti momci privatni interes Čede Marasa i moj. No nema veze, neka im to služi na čast.
Kasnije sam se nastavio educirati, s jednim sam timom radio na projektu razvoja kognitivnih sposobnosti. Preko Tonija Tapalovića sam neko vrijeme dolazio učiti u Bayern, najprije kod Juppa Heynckesa, a poslije kod Guardiole. Prilično sam ozbiljno shvatio taj posao, želio sam ostati u nogometu, a nakon onog razočaranja koje sam doživio na Poljudu shvatio sam da je moja priča s Hajdukom završena za vijeke vjekova.

S obzirom na to da tih ljudi koji su vas potjerali više nema na Poljudu, biste li se sad vratili u Hajduk da vas netko nazove?
- Hajduk volim više od ikoga, nitko me ne može uvjeriti da taj klub voli više od mene, ali zakleo sam se - nikad više. Naravno, uvijek postoji ono 'nikad ne reci nikad', ali kad vas netko kome ste dali sve tako razočara, tome se više nikad ne smijete vratiti. Ali bez obzira na to, sve ću činiti da pomognem Hajduku. Kao što sam im i sad pokušao pomoći vezano za transfer jednog igrača. S druge strane, emocije koje gajim prema Hajduku su takve da bih sigurno donosio odluke vođen njima, a ne zdravim razumom. Znači, ne, ne i ne. Nikad više u Hajduk.

Koje su vam daljnje ambicije? Pretpostavljam da ne želite još dugo ostati na Cipru?
- Bio sam u timu s Nijemcem, Grkom i Cipraninom. Sad su mi prve kolege Amerikanac, Grk i Cipranin. Nemam dodira s ljudima iz Hrvatske i, iskreno, volio bih da tako i ostane. Volim ovaj posao i želim se baviti njime. Ovo je moj povratak u nogomet, ovdje primjenjujem sva znanja koja sam naučio i dobro mi je. Stvarno sam dobar u tome što radim, naučio sam dosta o utjecaju medicine i znanosti na nogomet i mislim da su te spoznaje i znanja moj najjači alat.
Kad sam bio u Hajduku, maštao sam da ću s Poljuda otići u Bayern. Na kraju sam iz Hajduka završio u turizmu i dočekivao sam goste. Sad sam opet u nogometu i baš uživam.

Ipak, evo vas opet u nogometu. Dakle krug se na kraju zatvorio.
- Da, sve je na kraju došlo na svoje, a godinama sam prezao od ovog posla jer me boljelo to što su mi napravili u Hajduku. Ne bih želio crniti Hajduk, nikako, jer na koncu Hajduk nisu neki ljudi, Hajduk je veći od svih nas i važan je dio mog života, ali jako sam razočaran načinom na koji su se ponijeli prema meni.

***

Tada ste i vi napustili Osijek, ali niste odmah direktno otišli u Hajduk.
- Tako je. Bio sam na probi u Stuttgartu jer su tražili alternativu za Timu Hildebranda. Bio sam u ekipi sa Soldom i Krasimirom Balakovom. Prošao sam probu, čak sam i krenuo na pripreme, ali u tom je trenutku Hajduk sve dogovorio s Marseilleom oko transfera Stipe Pletikose. Više me nije zanimao ni Stuttgart ni bilo što. Pregovori s Hajdukom su kratko trajali. Nisam ni pitao za uvjete, samo sam želio biti golman Hajduka. I taman kad sam mislio da je napokon sve u redu, Pletikosin transfer je propao, a ja sam se još i ozlijedio pa sam nekoliko mjeseci bio u Zadru na posudbi. Na kraju su Pletikosu ipak prodali u Šahtar, ali meni je istekao ugovor i mislio sam da je to kraj priče s Hajdukom, s obzirom na to da su Runje i Sunara bili ispred mene.

Nesretno ispadanje od Rome i tragičan gol na samom kraju u suradnji Miladina i Runje dali su vam šansu.
- Da, nakon te utakmice s Romom, Runje je izgubio poziciju, a na gol je stao Sunara. U tom periodu, premda sam bio i dalje u Hajduku, nisam ni dolazio na treninge jer ionako nisam bio ni na klupi. S prijateljem sam otvorio građevinsku firmu i mislio sam da je to - to što se tiče nogometa. Ipak, sve se okrenulo. Sunara je protiv Varteksa jako loše branio, a ja sam jedan dan slučajno svratio do Poljuda.
Tamo sam vidio Štimca i rekao mu, malo nadmeno, da su mu golmani super. Na to mi je odgovorio: 'Aha, ti bi sigurno bio bolji.' Poručio sam mu da ću biti najbolji, a ako ne budem, da ću zauvijek otići iz Hajduka. Upalilo je. Iduće kolo igrali smo protiv Dinama i imali smo bod više od njih. Štimac mi je rekao da ću braniti. Zaista, Zoran Vulić me stavio na gol. Bila je to oproštajna utakmica Deje Računica i pobijedili smo 3:1 te kasnije postali prvaci. Zamisli koliko je to sve čudno.
Znaš koji mi je bio plan prije te utakmice? Kako sam stanovao blizu Poljuda, mislio sam ako budemo vodili dva, tri razlike da u jednom trenutku tražim zamjenu, preskočim ogradu i odem kući. Ideja mi je bila tako završiti karijeru. Jer punih mjesec dana nisam ni trenirao. Dolazio bih na Poljud, ali bio sam tek četvrta opcija. U to sam vrijeme ponovno vozio kombi i pomagao sam prijatelju. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću osvojiti dva uzastopna naslova prvaka i braniti sve ključne utakmice. U nogometu postoji jasno pravilo da postoje igrači koje se ne dira. Mogao je Hajduk imati 12 lijevih bekova, ali uvijek bi na kraju igrao Vlatko Đolonga. Ta mi je misao uvijek bila nit vodilja. Nikad se nisam predavao i ne znam što me i danas može iznenaditi.

Te prve šampionske sezone dobili ste i nagradu Torcide Hajdučko srce, ali svejedno ste na početku iduće opet bili na klupi. Zašto?
- Došao je Ćiro i on je odlučio da Tvrtko Kale mora stati na vrata. Ne podcjenjujem nikoga, ali Kale je bio daleko od toga da je trebao biti golman Hajduka. Uz pomoć Zorana Varvodića, koji je bio glavni trener vratara, ja sam u kratko vrijeme prošao put od Hajdučkog srca do klupe. Što ćeš, i to me na neki način očvrsnulo. Zahvaljujući Igoru Štimcu, koji je sjeo na klupu u posljednjih pet, šest kola, opet sam postao prvi golman i na kraju smo obranili naslov prvaka.

Hajduk je 2004. i 2005. bio prvak, ali itekako se pamte europske blamaže protiv Shelbournea i Debrecena. Posebno navijače peče onih 0:8 u dvije utakmice s Mađarima. Što se dogodilo i zašto se to dogodilo?
- Branio sam samo prvu utakmicu protiv Iraca na Poljudu koju smo dobili 3:2. Prije uzvrata mene su makli s vrata, a branio je Kale. Nije on krivac za poraz, ali ponavljam, postoje igrači koje se ne mijenja. Također, morate znati da je to bilo jako teško razdoblje za igrače koji su došli sa strane, nisu bili dio navijačkog puka i nisu bili navijači Hajduka. Sjećate se onih grobova na Poljudu? E to se dogodilo nakon što smo se vratili iz Shelbournea. Ti igrači danima nisu od straha izlazili sa stadiona. Tamo su trenirali i tamo su spavali. Vladala je zaista užasna nervoza.
Nikad neću zaboraviti strah kod Darija Damjanovića, Mirze Mešića i još nekih igrača. Prije Debrecena je Ćiro, na sebi svojstven način, vikao da želi Liverpool, da želi ovo ili ono. Nakon te katastrofe slična je atmosfera vladala u klubu. Navijači su bili frustrirani, bijesni, ali nikad tu svoju frustraciju nisu kanalizirali prema meni jer su znali tko sam, što sam i kome pripadam. Dok sam branio za Vukovar, dolazio sam gledati Hajduk. Moje srce je dio te priče, ja razumijem taj puk i takav ću i umrijeti.

Što vam je draže, dva naslova prvaka ili nagrada Hajdučko srce?
- Kad navijač postane igrač, onda će dati puno više od nekog drugog igrača. Dok sam igrao za Hajduk, bio sam spreman dati glavu za taj klub. Sa sjevera sam sišao na teren i to je nešto najviše što sam napravio u životu u sportskom smislu. Hajduk je bio moj život, a onda sam postao igrač Hajduka i prvak. Ne trebam ni pojašnjavati da su mi se time ispunili svi snovi.

Ikonska je fotografija HNL-a ona na kojoj poput Ramba branite suigrače tijekom tučnjave na Dvoranskom prvenstvu protiv Dinama, kao i ona na kojoj Dinamov Guela 'moli za oprost'. Krivac je bio Carlos, zar ne?
- Tako je. Podlo je i kukavički udario Dragu Gabrića. Najviše me razbjesnila činjenica što je došao iz neke vukoje*ine i onda odlučio ovdje dijeliti pravdu. Da je to napravio netko od pravih dinamovaca, naravno da bih stao u obranu suigrača, ali sigurno da ne bih bio onako bijesan. Šteta je što ga nisam uhvatio jer bi dobio nekoliko šamara koje bi zapamtio za cijeli život. Ta fotografija mene i malog Guele, koji kleči i moli za oprost, puno je više od fotografije jer savršeno pokazuje veličinu Hajduka prema Dinamu.

Ovdje na fotografiji vidimo i Antu Rukavinu. Rukavini se predviđala ogromna karijera s obzirom na to kakav je bio potencijal, ali dojam je da nikad nije dosegao svoj vrhunac.
- Odlično se sjećam njegovog debija za Hajduk. Vulić ga je poslao u igru, a kasnije je pričao da od silnog urnebesa na stadionu nije vidio baš ništa. Ante je divan dečko, skroman i tih, fino odgojen i vjerojatno mu je nedostajala doza mangupluka da igra u Hajduku, očito je da se teško nosio s velikim očekivanjima, ali svejedno, mislim da je napravio jako lijepu karijeru i da je i danas sretan što je nosio dres Hajduka.