B.Jurišič na telegramu, potpis od riječi do riječi :
OK, nabijmo nogom i Gattusa, nabijmo nogom i Nikolu Kalinića, nabijmo nogom i novog predsjednika. I što onda? Koji je daljnji, dugoročni plan? I tko ga definira? Koja je odgovornost svih onih koji stoje iznad trenera, sportskog direktora, predsjednika? I je li pametno stavljati toliku moć i toliku odgovornost u ruke ljudi koji ničime, osim činjenicom da su se prijavili na natječaj, nisu dokazali da su toliku moć zaslužili?
Nije ovo prozivanje bilo čijeg konkretnog imena, ovo je poziv na promišljanje o budućnosti modela na kojem se Hajduk temelji. Model nije sveta krava u koji se ne smije ni dirati niti ga propitkivati, naprotiv — već čitavo desetljeće pišem da model treba *modelirati. Prilagođavati realnosti. Ostavljati dobre, otklanjati loše stvari koje je praksa pokazala.
A pokazala je da model prema kojem članovi biraju Nadzorni odbor jednostavno nije dovoljno dobar jer kamuflira odgovornost na najvišim instancama koje bi trebale biti najodgovornije. Dolaziti u situaciju koja se već nekoliko puta ponavlja, da svake dvije godine predsjednik uprave kojeg je birao prethodni NO ulazi u sukob s novoizabranim NO koji ga nije birao, da između njih tinjaju neki egotriperski sukobi po sistemu “Hajduk počinje od mene/nas” katastrofa je koja se na koncu manifestira svakog svibnja i svakog kolovoza novim setom srušenih snova onih koji su ih tobože birali.
Što treba promijeniti? Ne znam, ima i pametnijih i bolje plaćenih od mene da o tome razmišljaju i ponude rješenja. Ono što sigurno znam jest to da je Hajduk jedini klub na svijetu u kojem je Nadzorni odbor najvažnije tijelo u hijerarhiji i da vječne smjene, čistke, novi ljudi, nove ideje, nabujala ega i vječna kretanja ispočetka ne funkcioniraju. Najlakše je opet sve spržiti i krenuti ispočetka, a to je jedini siguran put u novi neuspjeh.
Jedina stvar koja Hajduk može zaustaviti i uništiti je on sam. Minirati ga može samo ‘Trojanski konj’ razjedinjenosti, gluposti, pohlepe, jala, povijeđenih ega i nasjedanje na afere i laži koje fabriciraju oni kojima jak i stabilan Hajduk iz raznoraznih razloga nimalo ne odgovara. Nažalost, Hajduku ne trebaju vanjski neprijatelji. Dovoljno ih ima i unutra.
U Hajduku, kad ima sreće, nema pameti. Kad ima pameti, nema love. Kad ima love, nema strpljenja. Kad ima strpljenja, nema sreće. U tom kružnom toku leži svaki onaj “jedan gol koji je falio”, svaki skrivljeni penal u sudačkoj nadoknadi, svaki primljeni gol s centra ili ruba šesnaesterca u rašlje ili svaki autogol koji udrlja u vlastitu mrežu kad suparnik ni sam ne zna kako bi zabio.
Bit će Hajduka i sutra. Igrat će se nogomet i dogodine i opet će Poljud biti pun. Opet će se ona hajdučka utopija iznova resetirati jer lijek za tu hajdučku bakteriju koju u sebi nosi toliko ljudi jednostavno ne postoji. Ali svi ti ljudi zaslužuju bolje. Zaslužuju više.
Hajduk ima sve preduvjete za biti dobar, stabilan, ozbiljan i europski relevantan. Ali o nekim ključnim stvarima, procesima i idejama mora se konačno početi voditi otvoren interni razgovor bez figa u džepovima. Neke se stvari moraju mijenjati. Stalno ponavljati iste procese i očekivati drugačije rezultate je besmisleno.
