Šteta, ovo se moglo i moralo zgrabiti ko zadnji komad pršuta na svadbi, ali ajde, barem smo imali onih 30 minuta kad smo ih pretvorili u seminar iz preživljavanja. Još nismo sazreli za tron, pitanje je hoćemo li i dogodine biti išta bliže tituli, ali vidi se da svakim korakom rastemo – kao loza na kamenu, tvrdoglavi i gladni sunca.
Što me ipak muči je da su mračne sile Mordora, potpomognute domaćim Judama opet digle glavu i izvukli iz naftalina staru mantru – da eto klub nema pravo stati uz svoje navijače jer eto, loši smo na terenu, pa se valjda trebamo stidjeti i disati tiho da ih ne uzrujamo. Zato me raduje što naše mudro vodstvo nije kleknulo pred tim kukavičkim zborom duša sitnih kao prah.
A Torcida je na tu podršku odgovorila ko prava – prekidom koji nije bio samo čin pobune, nego i taktički timeout, iz kojeg je nikla ona akcija za poravnanje. Simbioza u svom najčišćem obliku. Klub i navijači, jedno tijelo, jedan dah, jedna misao – kontra mraku, kontra sili pa nek sve gori.
Bravo svi!